KRACAUER, Siegfried

KRACAUER, Siegfried, njemačko-am. kritičar, historičar i teoretičar filma (Frankfurt am Main, 8. II 1889 — New York, 26. XI 1966). Studirao filozofiju, sociologiju i arhitekturu u Berlinu i Münchenu, doktorirao u Berlinu. Pisao kult. komentare i film. kritike za list »Frankfurter Zeitung« (1920—33). Ljevičarski orijentiran, emigrirao u SAD poslije dolaska nacionalsocijalizma na vlast u Njemačkoj; bavio se teorijom masovnih komunikacija i propagande, sociologijom, historijom filma i estetikom. Od 1941. u film. arhivu Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku istražuje metode nacističke film. propagande; napisao povijest njem. filma sa soc., ekon. i polit. gledišta (Od Caligarija do Hitlera — From Caligari to Hitler, 1947), zatim Satelitski mentalitet: propaganda i nacistički ratni film (The Satellite Mentality: Propaganda and the Nazi War Film, 1942) te zamašno teorijsko djelo Priroda filma (Nature of Film, 1960), u Vel. Britaniji objavljenu kao Teorija filma (Theory of Film); surađivao u brojnim am., brit. i franc. časopisima. Kao teoretičar zastupao je tezu o fotografičnosti, tvrdeći da je film genetski izdanak fotografije i da zato mora bilježiti i otkrivati vidljivu ili potencijalno vidljivu fiz. stvarnost. Specifičnost medija ogleda se u: a) film. prilazu objektu snimanja, tj. u ravnoteži između realist. i formativne težnje pokretne fotografije, pri čemu druga ne potčinjava prvu, nego je vjerno slijedi (ovo svojstvo otkriva 2 funkcije: registracije i otkrivanja); b) urođenim sklonostima filma: nerežiranosti, slučajnosti, beskrajnosti (težnji da se uspostavi kontinuum fiz. stvarnosti zahvatom i onih materijalnih fenomena koji ne ulaze u okvir slike), neodređenosti (sposobnosti fotografije u pokretu da registrira »anonimno stanje stvarnosti« u vidu nedostatka strukture u prirodi i prividnog odsustva smisla sve dok se ne uspostave psihofiz. korespondencije dijelova prikazanog svijeta) i »proricanja života« (kontinuuma materijalnih situacija sa svim onim što im je svojstveno na polju osjećanja, vrijednosti i misaonosti, uključujući i njihov mogući otvoreni kraj). Ovako shvaćen, film isključuje siže, ali to isključenje u sâmoj svojoj jezgri dijalektički rađa potrebu za historijom, donijetom u rastrzanim odlomcima, bez objašnjenja na bazi ideol. jedinstva, gdje se ideologija spire s materijalnih predmeta, omogućujući da ih prvi put sagledamo u njihovu autentičnom obliku; ovo čini pravi kinematografski siže.