HLADNIK, Boštjan

HLADNIK, Boštjan, redatelj i scenarist (Kranj, 30. I 1929). Diplomirao na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani. Najprije se pročuo s nekoliko amat. filmova (npr. Djevojka u brdima — Deklica v gorah, Italia 52 i Priča o ljubavi — Pravljica o ljubezni) koji su dobili brojna priznanja na festivalima amat. filma. U profesionalnoj kinematografiji debitira 1957. sa 2 dokum. filma o umjetnosti: Život nije grijeh (Živlenje ni greh) otkriva nove sadržaje i vrijednosti u fresci iz XVIII st., a Fantastična balada »oživljava« lik. svijet slikara R. Miheliča (film je dobio Zlatno pero žirija kritike, a H. nagradu za režiju na festivalu u Puli, a nagrađen je i na međunar. festivalima u Montevideu, Londonu, Melbourneu i Pisi). Potom neko vrijeme boravi u Parizu, gdje asistira C. Chabrolu; oduševljen stvaralačkim zanosom novoga vala, prenijet će shvaćanje filma kao autorskog pothvata u domaću sredinu. Na igr. filmu debitira 1961. djelom Ples na kiši (Ples v dežju) za koje je dobio specijalnu nagradu za režiju na festivalu u Puli; ta suvremena priča o tragičnoj ljubavnoj vezi (M. Baloh i D. Počkaj), u kojoj muškarac shvaća svoje greške tek nakon ženina samoubojstva, svojom razlomljenom strukturom, vizualnom i montažnom atraktivnošću te brojnim citatima asocira na ostvarenja novoga vala i predstavlja snažan poticaj razvoju modernoga jugosl. filma. Uspio mu je i idući film Pješčani zamak (Peščeni grad, 1963), od prethodnoga znatno bliži konvencionalnijoj narativnoj strukturi; priča o 2 mladića i djevojci (pobjegloj iz duševne bolnice, u kojoj se našla zbog strahota doživljenih u ratu) ugođajem podsjeća na franc. filmove s motivom bijega od zbilje. Film je bio slabije prihvaćen od prethodnoga, pa se H. počinje orijentirati na komercijalnije produkcije. Najprije u SR Njemačkoj režira Erotikon (1963), potom u domovini Sunčani krik (Sončni krik, 1968), okvirno gangsterski film, zapravo pustolovnu komediju o mladoj generaciji. Slijede Maskarada (Maškarada, 1971, u integralnoj verziji prikazana tek 1983), o ljubavi (udate žene prema mlađem čovjeku) koja se ne može realizirati ni nakon muževe smrti, Bijele trave (Bele trave, 1976), o seoskom mladiću i djevojci koji bez uspjeha pokušavaju osigurati uspješniju egzistenciju u gradu, i Ubij me nježno (Ubij me nežno, 1979), o neobičnim ljubavnim i kriminalnim događajima u kući na osami, za koje se ispostavlja da su samo maštanja prevoditeljice šund-literature (D. Počkaj). U međuvremenu režirao je još jedan igr. film u SR Njemačkoj (Maibritt, 1974), te nekoliko kratkometr. filmova među kojima se ističu kratki igrani Poljubac (Poljub, 1969) i Samo čista istina (Sama čista resnica, 1969), te Puntar (1975), dokum. film o slov. kiparu naivcu, i Revolucija (1975), eksp. film o pobuni stvari protiv čovjeka. Jedna od najzanimljivijih osobnosti slov. i jugosl. filma s poč. 60-ih godina, H. se kasnije djelomično zadovoljio tek zanatskim perfekcionizmom. Radi i za televiziju.

LIT.: P. Volk, Moć krize. Petrović, Pavlović, Mimica, Đordević, Makavejev, Klopčič, Hladnik, Bulajić, Beograd 1972.