HERZOG, Werner

HERZOG, Werner (pr. ime W. Stipetić), njem. redatelj (München, 5. IX 1942). Od svoje 12. godine živi s rastavljenom majkom (rođena Stipetić) u vrlo teškim uvjetima. Sa 14 godina već je gotovo opsjednut filmom; lokalni producenti odbijaju njegove dječačke projekte. Za pohađanja gimnazije noću radi u željezari i ušteđeni novac ulaže u amat. filmove; dva takva kratkometr. filma — Heraklo (Herakles, 1962, premontiran 1965) i Igra u pijesku (Spiel im Sand, 1964), navodno snimljena ukradenom 35mm kamerom — kasnije polučuju zapažene uspjehe na međunar. festivalima. Prekinuvši studij (povijesti, književnosti i teatrologije u Münchenu i Pittsburghu), uz financ. pomoć zapadnonjem. vlade snima svoj prvi cjelovečernji igr. film Znaci života, kasnije Znaci vatre (Lebenszeichen/Feuerzeichen, 1967), o 3 njem. vojnika u grč. otočnoj tvrđavi; 1968. djelo polučuje zapažen uspjeh na festivalu u Berlinu. Nakon takva uspješnog početka, 1970. u Sahari snima film Fatamorgana (Fata Morgana), alegorijsko viđenje čovjekova života na zemlji, izvanredno težak red. pothvat variranja gotovo neprekidno »praznih« prostora; mnogi kritičari to djelo smatraju Herzogovim najboljim filmom uopće. Slijedi zapaženi film Aguirre, gnjev božji (Aguirre Zorn Gottes, 1972), snimljen u Juž. Americi (H. voli snimati u autentičnim, pa i najtežim uvjetima), s temom o španj. konkvistadorima iskorištenom za kritiku imperijalizma (u gl. ulozi autorov omiljeni glumac K. Kinski). Velikog odjeka ima i njegova Tajna Kaspara Hausera (Jeder für sich und Gott gegen alle, 1974), prema istinitom događaju iz XIX st., o zatočenom mladiću koji je na slobodu pušten tek u 20. godini i koji tek tada pokušava otkriti vlastiti identitet i smisao društv. zbilje (gl. lik je tumačio shizofrenik Bruno S.), a relativan uspjeh postižu i Srce od stakla (Herz aus Glass, 1976), gdje su svi glumci igrali pod hipnozom, i Stroszek (1977), sumorna i dirljiva vizija nesnalaženja njem. useljenika u SAD (opet s Brunom S.). Film Nosferatu, fantom noći (Nosferatu Phantom der Nacht, 1978), minuciozni remake istoimenog filma F. W. Murnaua iz 1922, autorov je prvi pokušaj prodora na svjetsko tržište, a Woyzeck (1979) uspjela ekranizacija klasičnoga kaz. djela G. Büchnera. God. 1982. snima Fitzcarralda, spektakularnu parabolu o uništavajućoj opsjednutosti umjetnošću, u kojem se ističu glasovite scene prevlačenja rječnog broda kroz južnoam. prašumu. U stankama između pojedinih cjelovečernjih filmova H. je snimio veći broj zapaženih dokum. i kratkih igr. filmova, među kojima se osobito ističe Zemlja šutnje i tmine (Land des Schweigens und der Dunkelheit, 1971), djelo posvećeno gluhonijemima, nagrađeno na više međunar. festivala.

Unatoč njegovoj izjavi da »film nije umjetnost pismenih, nego nepismenih«, Herzogovi filmovi uglavnom nisu bili prihvaćeni od široke publike. Zatvorena stila, cerebralan, ponekad teško shvatljivih i protumačivih simbola i metafora, bizarnih tema i motiva što se kreću rubom halucinacije i groteske, ali intelektualno i moralno dosljednih i vrlo osobnih, autorska je ličnost koja stoji u središtu umj. obnove njem. filma 70-ih godina.

Ostali igr. filmovi: I patuljci počinju mali (Auch Zwerge haben klein angefangen, 1970); Gdje sanjaju zeleni mravi (Where the Green Ants Dream, 1984, u Australiji).

LIT.: P. W. Jansen/ W. Schütte (urednici), Herzog/Kluge/ Straub, München 1976; P. W. Jansen/ W. Schütte (urednici), Werner Herzog, München 1980; F. Grosoli, Werner Herzog, Firenze 1981; E. Carrère, Werner Herzog, Paris 1982.