BRANDO, Marlon

BRANDO, Marlon, am. glumac (Omaha, Nebraska, 3. IV 1920). Otac mu je bio trg. putnik, a majka i sestra sklone glumi (majka glumica u mjesnom kazalištu, a sestra epizodistica na filmu). Kraće vrijeme pohađa vojnu akademiju u Minnesoti, iz koje je isključen. Potom studira glumu u Dramatic Workshopu u New Yorku, a kasnije i u Actors' Studiju kao jedan od njegovih prvih članova. U kazalištu (na Broadwayu) debitira poč. 1944; proslavio se (1947) ulogom Stanleyja Kowalskoga u drami Tramvaj zvan čežnja T. Williamsa, koju je postavio E. Kazan. Prvu film. ulogu (u ratu unesrećeni vojnik — paraplegičar) dobiva u filmu Ljudi (F. Zinnemann, 1950), a ugled vrsnoga film. glumca stječe u idućem filmu Tramvaj zvan čežnja (E. Kazan, 1951, nominacija za Oscara), likom koji je tumačio i u kazalištu; tom ulogom neobuzdanog pripadnika nižih društvenih slojeva, B. prvi otkriva bitne crte glum. tipa → buntovnika bez razloga. Taj isti tip uspješno donosi u ulozi vođe skupine nasilnih maloljetnika-lutalica u filmu Divljak (L. Benedek, 1954) te u filmu Na dokovima New Yorka (E. Kazan, 1954), u liku lučkog radnika koji se suprotstavlja gangsterima i potkupljenim sindikalistima; za potonju dobiva svoga prvoga Oscara. Istodobno, uspon do vrhunske zvijezde postiže atraktivnim ulogama autoritativnih pov. ličnosti: Zapata u filmu Viva Zapata! (E. Kazan, 1952, nominacija za Oscara), Marko Antonije u Juliju Cezaru (J. L. Mankiewicz, 1953) i Napoleon u filmu Desirée (H. Koster, 1954).

Zbog razilaženja s mentorom E. Kazanom te zbog opadanja popularnosti tipa buntovnika bez razloga, B. u sljedećem razdoblju (1956—72) teško održava stečeni ugled; stvoreni tip prilagođava novom ukusu te opstaje zahvaljujući pažljivom odabiru većinom introvertiranih i bizarnih likova, npr. kao američki oficir zaljubljen u Japanku u filmu Sayonara (J. Logan, 1957), nacist u Mladim lavovima (E. Dmytryk, 1958), moderni Orfej u Zmijskoj koži (S. Lumet, 1960), beskompromisni šerif u Potjeri bez milosti (A. Penn, 1966), romantični ljubavnik u Grofici iz Hong Konga (Ch. Chaplin, 1967) te homoseksualac u Odsjajima u zlatnom oku (J. Huston, 1967). Okušava se, s prosječnim uspjehom, i kao redatelj vesterna Jednooki Jack (One-Eyed Jacks, 1961), u kojem i glumi.

S dvije uloge iz 1972. B. ponovno postaje vodeći glumac svjetskog filma: kao ostarjeli, ali nesavladivi vladar am. podzemlja, lik koji spaja plemenitost i beskrupuloznost u Kumu F. F. Coppole (po drugi put nagrađen Oscarom), te kao aristokrat srednjih godina koji u susretu s djevojkom posve drugačijih nazora pokušava posljednji put spoznati sebe u Posljednjem tangu u Parizu B. Bertoluccija. Nakon ovih uloga rijetko se pojavljuje, vješto pothranjujući stečenu popularnost, o čemu posebno svjedoče grandomanska uloga Supermanova oca u filmu Superman (R. Donner, 1978), te lik izopačena oficira u Apokalipsi danas (F. F. Coppola, 1979).

B. je veoma uspješno ovladao metodom iz Actors' Studija: karakterističan spoj teatralnosti i suzdržanosti, neartikuliranog mrmljanja (u čemu ga mnogi oponašaju) i jasne dikcije; tako se predstavio kao izvoran tumač neurotičnih likova, osim u nekim promašenim ulogama. Slično dvojstvo karakterizira i tip koji je ostvario: nerazlučiv splet flegmatičnosti i koleričnosti, pobune i pasivnosti, grubosti i nježnosti, nemarnosti i narcisoidnosti; taj sukob osobinâ sugerirao je kolektivnoj svijesti publike osobu krajnje bogatoga unutrašnjeg života, s tajnom koju je uzbudljivo razotkriti. Uz to je bio privlačan, atletskoga iako oniskog rasta, posebne boje glasa i majstor maske koju uvijek sâm kreira. Stoga je postao idolom mladih u odijevanju, frizuri, ponašanju, simbolom neuroze i revolta omladine 50-ih godina, znak najvećega mogućeg uspjeha u svijetu filma. Pravi mit o sebi, svojoj vrijednosti i izuzetnosti, podržavao je i u privatnom životu (ekscentričnosti, tajni brakovi i afere, mahom s egzotičnim ljepoticama), a u serioznije publike zalaganjem za prava Indijanaca (protestno odbijanje Oscara 1972) i borbom za demok. načela.

Ostale uloge: Momci i djevojke (J. L. Mankiewicz, 1955); Čajana na augustovskoj mjesečini (Da. Mann, 1956); Pobuna na brodu Bounty (L. Milestone, 1962); Ružni Amerikanac (J. H. Englund, 1963); Noćna priča (R. Levy, 1964); Morituri (B. Wicki, 1965); Jugozapadno od Sonore (S. J. Furie, 1966); Candy (Ch. Marquand, 1968); Veče sljedećeg dana (H. Cornfield, 1969); Queimada — otok u plamenu (G. Pontecorvo, 1969); Oni koji dolaze noću (M. Winner, 1972); Dvoboj na Missouriju (A. Penn, 1976); Formula (J. G. Avildsen, 1980).

LIT.: R. Offen, Brando, Chicago 1973; G. Carey, Brando, New York 1973; T. Thomas, The Films of Marlon Brando, New Jersey 1973; R. Jordan, Marlon Brando, New York 1973; T. Thomas, Marlon: Portrait of the Rebel as an Artist, New York 1973; J. Morella/E. Z. Epstein, Brando: The Unauthorized Biography, New York 1973/Zagreb 1974; D. Shipman, Brando, London 1974; C. Fiore, Bud. The Brando I Knew, New York 1974; B. Braithwaite, The Films of Marlon Brando, London 1974; S. Shaw, Brando in the Camera Eye, London/New York 1979; J. Fauser, Marlon Brando, Hamburg 1980; M. Sarazin, Marlon Brando, Paris 1980.