CLAIR, René

traži dalje ...

CLAIR, René (pr. ime R. Lucien Chomette), franc. redatelj i scenarist (Pariz, 11. XI 1898 — Pariz, 15. III 1981). Brat → H. Chomettea. Klasik franc. filma. Sin trgovca sapunom. U mladosti se spremao za knjiž. karijeru, pišući pjesme. Sudjeluje i ranjen je u I svj. ratu. Neposredno nakon rata bavio se novinarstvom, glumio na filmu (npr. kod L. Feuilladea) i asistirao J. de Baroncelliju. Producent H. Diamant-Berger povjerio mu je prvu samostalnu režiju u filmu Pariz spava (Paris qui dort, 1923), komediji o ludom znanstveniku, koji je »đavolskim« zrakama paralizirao sav život u Parizu, a koja je već sadržavala blagu ironiju, osnovno obilježje kasnijeg stvaralaštva ovog autora. Pozornost javnosti privukao je njegov kratkometr. film Međuigra (Entr'acte, 1924), djelo proisteklo iz duha franc. → avangarde. Film je naručio mecena šved. baleta za stanku u svom programu; scenarij je napisao Francis Picabia, jedan od osnivača dadaizma, a glazbu Erik Satie. Temeljeći se na konceptu → čistog filma, pravca koji se oslanjao na ritmičku orkestraciju »čiste« vizualnosti, film je pokušao iznijeti slijed nadrealistički »pomaknutih« prizora, lišenih pomnjivije pripovjedalačke logike; u njemu se ismjehuju građanski običaji te dobroćudno karikiraju pučki tipovi. Film Talijanski slamnati šešir (Un chapeau de paille d'Italie, 1927) snimljen je prema bulevarskoj komediji E.-M. Labichea i M.-A.-A. Michela, a temelji se na komici situacijâ i naravi. Po uzoru na M. Sennetta, burlesknost i komika dijalogâ prevedeni su u komiku vizualnih gegova. Prizori gonjenja, što će biti karakteristika i kasnijih Clairovih filmova, na mahove prelaze u scene veselog baleta. Uništeni slamnati šešir kao ishodište radnje, dakle posve sporedan detalj, uskovitlat će sudbine likova, komično zaplesti radnju, te pokrenuti karakteristični mehanizam svakovrsnih zabuna. Živahna radnja filma, protkana ironijom (a povremeno i gorčinom i sućuti) oslikava niz karakterističnih likova kojima će se C. često vraćati. Prvi zv. film Pod krovovima Pariza (Sous les toits de Paris, 1930) zapravo je manifest protiv najezde zv. filma; autor je namjerno reducirao dijalog, ali se zv. dimenzija filma ipak vrlo efektno pojavila u dopadljivoj pjesmi i inventivnoj uporabi šumova. Ta priča o slikovitim likovima iz pariških predgrađa nije se Parižanima svidjela; tek poslije uspjeha u Berlinu, film je trijumfalno obišao svijet. I u filmu Milijun (Le million, 1931), C. se trudi da riječi zamijeni pjesmom i glazbom. U toj glazb. komediji, burlesknoj priči o junaku koji trči za srećkom što je izvukla gl. zgoditak, C. sprovodi načelo zabunâ u postupku punom ritma i obrata. Opereta i vodvilj u drugom su planu u filmu Dajte nam slobodu (À nous la liberté, 1931); u priči o odbjeglim robijašima koji, trgujući gramofonima, postaju milijunaši, inzistira na društv. satiri (uspješna usporedba rada na tekućoj vrpci s robijašnicom inspirirala je → Ch. Chaplina za sličnu, vrlo poznatu sekvencu u Modernim vremenima, 1936). Neuspjesi dvaju idućih filmova naveli su Claira da, na poticaj producenta A. Korde, karijeru nastavi u Vel. Britaniji. Prvi film tog razdoblja, Duh putuje na Zapad (The Ghost Goes West, 1935), postigao je znatan uspjeh; film. adaptacija djela Erica Keowna, zasnovana na priči o bogatom Amerikancu koji kamen po kamen preseljuje u SAD šk. dvorac nastanjen nemirnim duhom, uspješno je povezala šk. humor s galskim duhom. Film je primljen kao vrlo uspješna parodija duha amerikanizma. God. 1940. C. nastavlja svoj rad u SAD, gdje režira četiri filma. Tema o nemirnim duhovima nastavlja se i u — po mišljenju kritike — njegovu najuspjelijem am. filmu, komediji Oženih se vješticom (I Married a Witch, 1942), satiri am. mentaliteta, posebno borbe za polit. karijeru; u filmu Dogodilo se sutra (It Happened Tomorrow, 1943), kao i u prethodnome, ponovno se poigrava elementima fantastike. Poslije dvanaestogodišnje odsutnosti C. se 1946. vraća u domovinu, a godinu dana kasnije režira jedno od svojih najznačajnijih ostvarenja — Šutnja je zlato (Le silence est d'or, 1947). Sâm C. je o tom filmu kazao: »Riječ je, nedvojbeno, o uspomenama iz mladosti koje su dale život ovoj komediji. Radnja je smještena u herojsko doba franc. filma. Evocirajući sjećanja na artiste koji su, između 1900. i 1910, stvorili u Francuskoj prvu filmsku industriju, njihov im učenik u znak štovanja posvećuje ovaj film«. Okosnica filma posuđena je iz Molièrove Škole za žene; vremešni film. redatelj (M. Chevalier) zaljubljuje se u mladu djevojku, koju na kraju ipak mora prepustiti svom asistentu, kojega je sâm poučavao u »umjetnosti zavođenja«. Slijede 3 filma sa G. Philipeom, idealnim Clairovim interpretom iz zrelog razdoblja stvaralaštva. U filmu Ljepota đavola (La beauté du diable, 1949), C. se okušava u moderniziranoj verziji mita o Faustu; u Faustu koji prodaje dušu znanosti C. vidi mogućeg diktatora. U filmu Ljepotice noći (Les belles de nuit, 1952) vraća se svojim karakterističnim temama; ta priča o neafirmiranom skladatelju (koji se u noćnim satima maštanja vidi na postolju uspjeha i slave) sadrži umješno i tankoćutno miješanje stvarnosti i sna, protkano suptilnom ironičnom distancom. U iduća dva filma dominiraju turobniji tonovi; u njima se javljaju motivi karakteristični za → poetski realizam 30-ih godina, kojega C. nije bio sudionikom, jer je boravio u Britaniji, a nije ni prihvaćao stavove te struje; tako, u Velikim manevrima (Les grandes manoeuvres, 1955), priči o životu u malome garnizonskom gradiću, prisutan je motiv shvaćanja života kao društv. igre te iznevjerenog povjerenja; ovaj drugi motiv još je očitiji u Ulici snova (Porte de lilas, 1957), s poantom o razočaranju skitnice (P. Brasseur) koji idealizira poznatog kriminalca. Poslije ovog djela C. je snimio još dva filma, ali oni označuju gašenje autorova stvaralaštva.

C. je redatelj jasnoga stvaralačkog profila. Osnovna crta njegova opusa jest nostalgija za svijetom djetinjstva, snova, odumirućih idiličnih predgrađa i njihovih »malih ljudi«, koje blago ismijava, ali i simpatizira; sklonost takvim likovima podsjeća na one iz djela Ch. Chaplina i J. Forda, a ostavila je traga i u djelima tal. neorealizma, osobito V. De Sike. Nostalgičan je i Clairov odnos prema nesputanoj vizualnoj izražajnosti nij. filma, vidljiv i u njegovim zv. djelima, u kojima redovito pronalazi dramaturško-scenar. izliku za unošenje gotovo nij. prizora, a očituje se i u stalnoj sklonosti fantastici i situacijskoj komici.

Objavio je svoju impresiju o povijesti filma Kad razmislim (Réflexion faite, Pariz 1951). Na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. u anketi film. kritičara iz cijelog svijeta izabran je za najboljega franc. filmskog redatelja svih vremena (u kasnijim valorizacijama prepušta to mjesto J. Renoiru). Kao prvi sineast, izabran je 1962. za člana Francuske akademije.

Ostali filmovi: Fantom iz Moulin-Rougea (Le fantôme du Moulin-Rouge, 1924); Zamišljeno putovanje (Le voyage imaginaire, 1925); Plijen vjetra (La proie du vent, 1926); Toranj (La tour, 1928, kratkometr. dokumentarni); Dvoje stidljivih (Les deux timides, 1928); 14. juli (Quatorze juillet, 1932); Posljednji milijarder (Le dernier milliardaire, 1934); Senzacionalna vijest (Break the News, 1938); Čisti zrak (Air pure, 1939, nedovršen); Ljepotica iz New Orleansa (The Flame of New Orleans, 1941); Zauvijek i dulje (epizoda u omnibusu, 1943); Na kraju ne ostade nitko (And Then There Were None, 1945); Francuskinja i ljubav (epizoda u omnibusu, 1960); Za sve zlato svijeta (Tout l'or du monde, 1961); Četiri istine (epizoda u omnibusu, 1962); Galantne svečanosti (Les fêtes galantes, 1965).

LIT.: G. Viazzi, René Clair, Milano 1946; J. Bourgeois, René Clair, Genève/Paris 1949; C. Fernández Cuenca, René Clair, Madrid 1951; B. Amengual, L'homme, le sentiment et les choses dans l'art de René Clair, Alger 1951; G. Charensol/R. Régent, René Clair: Un maître du cinéma, Paris 1952; A. Jackiewicz, René Clair, Warszava 1957; C. De La Roche, René Clair, London 1958; J. Mitry, René Clair, Paris 1960; B. Amengual, René Clair, Paris 1963; G. Grignaffini, René Clair, Firenze s. a.; A. Braginskij, Rene Kler, Moskva 1963.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

CLAIR, René. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/992>.