LZMK

Filmska enciklopedija

CENZURA Filmska traka traži dalje ...

CENZURA, pregled javnih priopćenja (tiskanih tekstova, javnih nastupa, kaz. i film. djelâ, radio i tv-emisijâ, i sl.) radi sprečavanja objavljivanja i ograničenja širenja onoga što nije u skladu s ideol. normama (polit., moralnim, obrazovnim i dr.) ili s pojedinačnim interesima države, vladajuće društv. grupe (klase, staleža, polit. stranke, crkve, regionalne zajednice, društv. organizacije i dr.) ili pak povlaštenih krugova unutar grupe. Cenzura se provodi prvenstveno nad informacijama i nad shvaćanjima (zamislima, vrijednosnim stavovima, uvjerenjima, programima djelatnosti i sl.), ali zahvaća i proizvoditelje priopćenja. Svrha svake cenzure je podupiranje određene ideologije, bilo time što će se posve onemogućiti pojava alternativnih ideol. predložaka, bilo time što će se otežavati njihovo uključivanje u javni život. Cenzura, dakle, kao nadzorno sredstvo, služi održanju i učvršćenju određene ideologije u nekoj društv. sredini, a time i društv. poretka što se na njoj temelji. Cenzorski kriteriji i oblici provedbe cenzure mijenjaju se onako kako se mijenjaju društv. poredak i ideologija na kojoj se poredak temelji. Cenzura je obično najsnažnija u prilikama u kojima dominira težnja prema integraciji i unifikaciji (osobito u ideologijski i politički represivnim okolnostima), a najslabija je u okolnostima u kojima dominira ideol. pluralizam.

Cenzura može biti formalna i neformalna. Formalnom cenzurom drži se onaj pregled priopćenja koji provode za to službeno ovlašteni predstavnici društva (države, društv. organizacije, poduzeća, grupe građana i sl.) putem cenzorskih ureda, cenzorskih komisija ili pojedinačnih ovlaštenih cenzora. Formalna cenzura može se provoditi prethodno (preventivna cenzura), tj. prije distribucije i javnog prikazivanja filmova, a može se provoditi i naknadno (suspenzivna cenzura), tj. nakon što je film prikazan. U nas, npr., komisija za pregled filmova ima mogućnost preventivne cenzure, tj. pregledava filmove prije prikazivanja, i izdaje ili ne izdaje dozvolu za prikazivanje. Suspenzivnu cenzuru u nas provodi, npr., sud koji na tužbu drž. tužioca može odlučiti da obustavi daljnje prikazivanje filma, te da se film povuče iz distribucije.

Neformalna cenzura provodi se na načine koji nisu službeno ovjereni. Potrebno je razlikovati izričitu neformalnu cenzuru od imanentne. Izričita neformalna cenzura javlja se s ustanovljivim i posebnim povodom (npr. s činjenicom da je redatelj koji je na → crnoj listi dobio mogućnost da radi film, ili da se pristupa realizaciji spornoga knjiž. djela, ili pak na osnovi samog gledanja filma na repertoaru). Ona je, također, najčešće javna: manifestira se peticijama građana, polemičkim napadajima u novinama, napadajima u polit. govorima i u objavljenim zaključcima društv. organizacija. No, ona može biti i nejavna, svodeći se na osobne intervencije. Ako se ne prihvate cenzorske sugestije izričite neformalne cenzure, najčešće se poseže za javnim bojkotom filma, odn. poduzeća i osoba odgovornih za nepoštivanje zahtjeva cenzure. Imanentna neformalna cenzura temelji se na prešutnim ideol. normama i obuhvaća sve faze proizvodnje, distribucije i prikazivanja filmova, odn. sve ljude što su u dodiru s bilo kojom fazom i koji mogu na nju utjecati. Njezino je djelovanje opće i dugoročno. Podrazumijeva prešutnu nagodbu: onaj tko proizvodi ideologijski poželjne sadržaje nagrađivan je (postojanim ili boljim društv. statusom, novčanim nagradama, pouzdanim dotacijama, društv. priznanjima itd.), a ako proizvodi ideologijski nepoželjne filmove, izložen je pritiscima i kaznama. Najdjelotvorniji neformalni oblici pritiska na proizvođače jesu organizacijski i hijerarhijsko-disciplinarni pritisci, financ. prijetnje, uvjeravanje bliže okoline (poslovnih drugova, prijatelja, obitelji i dr.). Kazne za nepoštivanje sugestija imanentne neformalne cenzure usmjerene su više na proizvođače. One obuhvaćaju, kad su posrijedi kompanije, dodatno oporezivanje, gubitak novčane i polit. potpore, dolaženje na crnu listu, a kad su u pitanju pojedinci, kazne se očituju kao gubitak privilegijâ u zaposlenju i struci, gubitak zaposlenja i mogućnosti za rad (uvrštavanje na crnu listu), gubljenje ugleda, društv. izolaciju itd. Izvršitelji neformalnih cenzorskih pritisaka nad samim priopćenjima obično su oni pojedinci i grupe koje imaju ovlašten ili neovlašten pristup do filma (osoblje proizvođača, distributera ili prikazivača, odnosno sâmi filmski stvaraoci).

Cenzura koju na svoje proizvode primjenjuju sâm proizvođač (film. industrija, poduzeće, radna grupa, autor) naziva se autocenzurom. Autocenzura može biti formalna; npr. film. industrija može ustanoviti službeno autocenzorsko tijelo (primjer: → haysov ured), ili poduzeće može uvesti nadzorno tijelo (primjer: savjeti film. poduzeća). No, najčešće, autocenzura je neformalna, osobito kad je u pitanju autocenzura samoga autora; autocenzura je oblik društv. konformiranja ideol. očekivanjima okoline, odn. preventivno izbjegavanje mogućih kaznenih posljedica neformalne i formalne cenzure.

Odnosi između spomenutih tipova cenzure prilično su složeni. Kako je neformalna cenzura spontan izraz ideol. samonadzora u određenom društvu ili društv. grupi, nema društva u kojem je nema, dok formalna cenzura ne mora postojati u svim društvima. No, tamo gdje nema formalne cenzure, obično jača izričita neformalna cenzura, kadikad proizvodeći cenzorski kaos, tj. prilike u kojima nije moguće predvidjeti tko će i s kakvih stajališta cenzurirati film ili posegnuti za pritiscima i kaznama. Nastojanje da se uspostavi centralna formalna cenzura čvrsto je vezano s potrebom da se obuzda kaotična cenzorska situacija (Haysov ured). Formalna cenzura, međutim, može biti i sredstvom kontrole javnog mnijenja u prilikama promjene vlasti ili izvanrednih uvjeta (npr. rata); ona je najčešće izraz neformalne imanentne cenzure, čini je izričitom, organiziranom i službenom. Ali, formalna cenzura može katkada biti u neskladu s imanentnom cenzurom, i tada je se osjeća kao nelogičnost. Zato je upravo formalna cenzura čestom metom polemika, bilo s konzervativnih, bilo s liberalnih stajališta. Na drugoj strani, kritika ideologije je obično povezana i s kritikom neformalne imanentne cenzure. U uvjetima stabilne ideol. situacije zahvati formalne cenzure obično ne povlače za sobom oblike neformalnog kažnjavanja. Međutim, u represivnim ideol. i polit. uvjetima jedan oblik cenzure povlači za sobom i drugi: cenzuriranje ima personalne posljedice u odnosu na proizvođača. Zato je u takvim uvjetima mehanizam autocenzure vrlo snažan.

Gledano povijesno, većina se oblika cenzuriranja javlja od samih početaka prikazivanja filmova. Kao i svaka društv. djelatnost, i filmska je otprva podlijegala neformalnoj imanentnoj cenzuri, izazivajući i izričite neformalne reakcije, koje su navodile službene organe na intervencije i poticale na osnivanje formalnih cenzorskih tijela.

Cenzura u Francuskoj. U Francuskoj je cenzorska nadležnost isprva bila u rukama policije. Drži se da je prva službena cenzorska uputa dana 1909. telegrafskom okružnicom, kojom se policijske prefekture upozoravaju da i na film primjenjuju onaj član zakonika kojim se određuje da se nad lik. i kaz. djelima provodi nadzor, kako ne bi ugrožavala »zdravlje, sigurnost i mir javnosti«. Od druge polovice 10-ih godina različiti pokušaji reformiranja u domeni cenzure teže njezinoj centralizaciji. God. 1931. cenzura je konačno centralizirana osnivanjem nacionalnog komiteta kojem je zadatak bio da nadzire moralna i polit. opredjeljenja filmova. Stupanjem Francuske u rat s Njemačkom uvodi se vojna cenzura, a za vrijeme okupacije vlada u Vichyju ustanovljuje cenzorski komitet na čelu s Paulom Morandom. Po oslobođenju nastupa period velikih varijacija u lociranju cenzorskih nadležnosti; već prema promjenama vlada mijenjaju se i instance zadužene za cenzuru. Ove promjene, osobito od 1958, kad je došlo do potpune promjene vlade, dovode do umnožavanja lokalnih cenzura, i otada u Francuskoj postoje i centralne i lokalne instance cenzuriranja.

Cenzura u Njemačkoj. U Njemačkoj se cenzuriranje pojavilo krajem prošlog stoljeća u obliku naknadne cenzure: mjesni policajac došao bi na prvu projekciju filma i odlučio da li film narušuje »mir, sigurnost i red« ili ne. Po novinskom napadu na rad policije u Berlinu, ova je uspjela isposlovati dozvolu za pregled svakog filma prije prikazivanja. Prvo su prikazivači morali predočiti policijskom nadleštvu filmove koje su imali namjeru prikazivati, a potom su to činili i sâmi proizvođači. Film je pratio cenzorski list i s tim listom on se je kupovao i distribuirao; mjesni policajci najčešće su propuštali film koji je imao cenzorski list. Ubrzo su se slična cenzorska nadleštva otvorila i u dr. gradovima. Za vrijeme I svj. rata cenzura je prešla u ruke vojske, a nakon rata centralizirana je i prešla u nadležnost Rajnske visoke savezne komisije, koja je za vrijeme svog rada zabranila oko stotinjak filmova. God. 1920. izašao je drž. zakon po kojem njem. carstvom vlada jedinstvena film. cenzura. Postojala su dva mjesta za odobravanje (u Berlinu i Münchenu) i tamo su se cenzurirali svi filmovi što su trebali biti prikazani u Njemačkoj. God. 1934, po učvršćenju nacional-socijalistâ na vlasti, zakonom je preinačen način rada: dozvoljena je cenzura u svim fazama izrade i prikazivanja filma. Poslije rata (1945) svi su njem. filmovi isprva zabranjeni, a sav. komisija je propuštala samo »neškodljive«. U Zapadnoj Njemačkoj drž. cenzuru je 1949. zamijenila tzv. Dobrovoljna autocenzura (Freiwillige Selbstkontrolle, akr. FSK), organ sâmih film. poduzeća. Nakon 1972. nadležnosti ovoga organa krajnje su sužene — svedene na preporuke u pogledu pogodnosti filmova za mladež.

Cenzura u SAD. U SAD su prve službene cenzure bile vezane uz izdavanje poslovnih dozvola za prikazivanje filmova, što je bilo u nadležnosti gradskih vlasti. Prilične rasprave što su ih izazivali filmovi uopće i njihovi sadržaji potakli su pokušaje za uvođenjem prethodne cenzure — prije prikazivanja filmova. God. 1907. u Chicagu je donijeta uredba po kojoj je šef policije trebao pregledati i izdati dozvolu za sve filmove što se namjeravaju prikazati u gradu; 1909. u državi New York ustanovljen je Nacionalni ured cenzure (National Board of Censorship, kasnije National Board of Review) koji je trebao prethodno pregledati i vrednovati filmove prije no što se prikažu publici. Ubrzo su se počeli i po dr. saveznim državama izdavati cenzorski zakoni i osnivati drž. ili gradska tijela preventivne cenzure. Bilo je nekoliko pokušaja da se donesu i sav. zakoni što će obvezivati sve države, ali su ti pokušaji propali. Uspio je tek pokušaj da se donese zakon za strane filmove — 1930. izglasan je carinski zakon po kojemu su carinski uredi bili ovlašteni da pregledavaju uvezene filmove i da ih cenzuriraju.

Po I svj. ratu, procvatom am. filmske industrije i u prilikama snažnog natjecanja za tržište, oslabile su imanentne kontrole u proizvodnji filmova. Snažna reakcija javnosti potakla je mnoge procese protiv filmova, tako da je samo 1921. zabranjeno oko stotinjak filmova u 37 država. Ovaj stupanj kaotičnosti u cenzuriranju i proizvodnji potakao je proizvođače da 1922. ustanove vlastito cenzorsko tijelo. Za taj posao bio je imenovan → William Hays, i on je ustanovio središnje cenzorsko tijelo (→ haysov ured) kojemu su proizvođači dobrovoljno predočavali svoje filmove na cenzuru. Pojačana kritika filmova koncem 20-ih i poč. 30-ih godina dovela je do ustanovljenja tzv. Legije pristojnosti (Legion of Decency) što je bila pod utjecajem kat. biskupâ. Akcije bojkota, koje je poticala Legija, primorale su Haysa da pooštri nadzor i potakne na formiranje → cenzorskog kodeksa (→ haysov kodeks) i ureda za njegov nadzor (tzv. Breenov ured — Production Code Administration). Ured je nadzirao izradu filma u svim njegovim fazama. Niti jedan proizvođač, član producentske organizacije, nije mogao pustiti u distribuciju film bez odobrenja Ureda.

Premda je utjecaj Legije (preimenovane 1965. u Catholic Office for Motion Pictures) kasnije oslabio, kat. ured je krajem 60-ih i poč. 70-ih ipak uspio potaknuti na prihvaćanje klasifikacije filmova po njihovoj pogodnosti za različite uzraste, što je postala proširena praksa.

Cenzura u SSSR. Prve cenzorske intervencije u carskoj Rusiji bile su polit. prirode, a obavljala ih je policija, ponekad na poticaj vladinih tijela. Vremenom se uobičajilo da policijski inspektori dođu na prvo prikazivanje filma, kako bi provjerili da li postoje uvjeti za prikazivanje filma i da li je sâm film prikladan za prezentaciju javnosti; po svršetku pregleda, primali bi od prikazivača honorar. Kasnije su uvoznici filmova uveli običaj da prije prikazivanja podnose policiji pojedinačne kopije filmova na pregled i odobrenje. Cenzorske intervencije su bile pretežno polit. naravi (zabrane prikazivanja carske obitelji, nereda u zemlji, pogubljenjâ stranih vladara, spominjanje Židova i sl.). Po revoluciji i osnutku Sovjetskog Saveza, 1919. nacionalizirana je ruska film. industrija, a po ustavu iz 1922. cenzorske nadležnosti su centralizirane po republikama i prenijete na komesarijate obrazovanja pojedinih republika. Kriteriji cenzuriranja su bili opće ideološki, uz potpunu zabranu pornografije. God. 1928. promijenjena je organizacija film. proizvodnje, svi su studiji podređeni središnjoj upravi Sojuzkina koja je imala vrhovnu nadležnost i u procjeni filmova. U svakom studiju osnovan je umjetničko-polit. savjet, s članovima koje je imenovao Sojuzkino, a zadatak mu je bio da u svim fazama proizvodnje filma nadzire osjetljive aspekte. Time je uveden višestruk i stalan nadzor koji je za vrijeme staljinizma bio iznimno selektivan, a po obračunu sa staljinizmom tolerantniji ali ipak uvijek prisutan.

Cenzura u Velikoj Britaniji. U Vel. Britaniji cenzuriranje je isprva bilo u lokalnoj nadležnosti. Kao zakonski temelj za formalnu cenzuru služio je dugo godina Kinematografski zakon iz 1909, kojim se nastojalo zaštititi gledaoce od materijalne, a onda i požarne ugroženosti, ali se zaštitu proteglo i na sadržaje filmova. Cenzuru su provodili lokalni organi. God. 1912, na poticaj film. prikazivača i najvećih proizvođača, ustanovljeno je autocenzorsko tijelo — Britanska uprava filmskih cenzora (British Board of Film Censors) — i ono je prethodno pregledavalo filmove i davalo odobrenje za prikazivanje, a kasnije i klasificiralo filmove po njihovoj preporučljivosti ili nepreporučljivosti za publiku raznih uzrasta i osjetljivosti. Premda isprva nevoljko, lokalni organi počeli su poštivati odluku Uprave, premda su pridržavali pravo i na vlastitu odluku u pojedinačnim slučajevima, bilo da odobre za prikazivanje film kojeg je Uprava cenzora zabranila, ili da zabrane film koji je odobren. Iznimkama kod cenzure oduvijek su bile film. novosti (osim za vrijeme ratova), što radi ažurnosti izvještavanja, što radi tradicionalne slobode informiranja. I filmovi što su se prikazivali za članstvo film. klubova bili su izuzeti od cenzure.

Cenzura u JugoslavijiJUGOSLAVIJA

LIT.: D. Knowles, The Censor, the Drama, and the Film, 1900—1934, London 1934; W. J. Perlman, The Movies on Trial, New York 1936; M. Quigley, Decency in Motion Pictures, New York 1937; M. L. Ernst/A. Lindey, The Censor Marches On, New York 1940; J. E. Harley, World-Wide Influences of the Cinema: A Study of Official Censorship and the International Cultural Aspects of Motion Pictures, Los Angeles 1940; R. A. Inglis, Freedom of the Movies, Chicago 1947; Lunders, Le censure des films à travers le monde, Bruxelles 1962; M. L. Ernst/A. U. Schwartz, Censorship: The Search for the Obscene, New York 1964; M. Schumach, The Face on the Cutting Room Floor: The Story of Movie and Television Censorship, New York 1964; I. H. Carmen, Movies, Censorship and the Law, Ann Arbor 1966; N. March Hunnings, Film Censors and the Law, London 1967; E. Stümmer/G. Vegg, Filmfreigabe und Film Bewertung, München/Basel 1967; R. S. Randall, Censorship of the Movies (The Social and Political Control of a Mass Medium), Madison 1968; O. J. Martin, Hollywood's Movie Commandments, New York 1970; J. Vizzard, See No Evil, New York 1970; L. Fiedman, Obscenity, New York 1970; J. M. Wall, Church and Cinema: A Way of Viewing Film, Grand Rapids 1971; H. H. Hart (urednik), Censorship: For and Against, New York 1972; J. Trevelyan, What the Censor Saw, London 1973; J. W. Drakeford/J. Hamm, Pornography: The Sexual Mirage, Nashville 1973; P. W. Facey, The Legion of Deceny, New York 1974; B. Philips, Cut: The Unseen Cinema, New York 1975; G. Howett, A Social History of American Film, Toronto 1976.

H. Tć.


Citiranje:
CENZURA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 22.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=911>.

kratice i simboli