LZMK

Filmska enciklopedija

CASTELLANI, Renato Filmska traka traži dalje ...

CASTELLANI, Renato, tal. filmski i tv-redatelj i scenarist (Finale Ligure, 4. IX 1913 — Rim, 28. XII 1985). Djetinjstvo proveo u Argentini. Upisuje arhitekturu u Milanu, gdje počinje objavljivati film. kritike u časopisu »Cinema«. Već od 1938. surađuje na čitavom nizu scenarija koje su realizirali M. Camerini, A. Blasetti, C. Mastrocinque, A. Genina i M. Soldati. Pomoćnik je režije i scenarist u filmovima A. Blasettija: Avantura Salvatora Rose (1940) i Željezna kruna (1941). Prvi film koji je samostalno režirao, Pucanj iz pištolja (Un colpo di pistola, 1941), adaptacija jedne Puškinove novele, nosi sva obilježja formalističke tendencije nazvane → kaligrafizam. I njegov drugi film, Zazà (1942), komedija iz francuske belle époque, odlikuje se elegantnim i dekorativnim stilom i istančanom kompozicijom kadrova. Konačan rezultat tih Castellanijevih pokušaja bio je ipak odviše literaran i usmjeren na traženje »čiste umjetnosti«, što će mu kasnije prilično otežati ulazak u krug tal. neorealista. C. se od većine redatelja neorealizma izdvaja naglašenim optimizmom kojim pristupa stvarnosti poratne Italije; rezultat je takva pristupa svojevrsna trilogija koju tvore filmovi Pod suncem Rima (Sotto il sole di Roma, 1948), Proljeće je (È primavera, 1949) i Za dva novčića nade (Due soldi di speranza, 1951), po mišljenju dijela kritike njegovo najuspjelije djelo. Sva tri filma obrađuju probleme mladih (prvenstveno nezaposlenost), zbog čega Castellanija nazivaju »redateljem mladosti«. Dajući prednost neprofesionalnim glumcima, autentičnom ambijentu i dijalektalnom govoru (tzv. dijalektalni neorealizam) i, uz elemente komedije i blage satire, izražavajući neke od bitnih karakteristika poslijeratne stvarnosti — snalaženje u teškim prilikama, naivni pučki optimizam i silnu životnost mladoga naraštaja, C. stvara novu struju neorealizma koju neki nazivaju neooptimizam (tako protagonist filma Za dva novčića nade — suprotno nego u pričama dr. istaknutih neorealista — teškim radom uspijeva uzdržavati i održati cijelu obitelj). Zbog takvog autorova stava neki su mu kritičari predbacivali stvaranje kulta siromaštva (mizerabilizam), ne uočivši stvaralačku sintezu dokumentarističkoga i poetiziranog realizma. Film Romeo i Julija (Giulietta e Romeo, 1954, ekranizacija Shakespeareove tragedije), nagrađen Zlatnim lavom na festivalu u Veneciji, u stanovitom je smislu povratak ranijim sklonostima: vizualnoj ljepoti, teh. perfekciji i preciznoj pov. rekonstrukciji u scenogr. i kostimogr. pogledu, a bez preciznosti adaptacijâ iz nekadašnje kaligrafske faze. Od Castellanijevih kasnijih filmova treba spomenuti Snove u ladici (I sogni nel cassetto, 1957), u kojem se soc. problemi studentskoga bračnog para obrađuju melodramatski te Pakao u gradu (Nella citta l'inferno, 1958), film o nasilju u jednom ženskom zatvoru. Tim filmovima, kao i onima što ih je realizirao 60-ih godina, nedostaje, međutim, žar prethodnih, onih koji su ga svrstali među najizvornije i najtalentiranije stvaraoce neorealističkog pokreta. Od kraja 60-ih godina uglavnom radi za televiziju (npr. serija Leonardo da Vinci, 1972, u 5 epizoda).

Ostali filmovi: Žena s planine (La donna della montagna, 1943); Moj sin profesor (Mio figlio professore, 1946); Odmetnik (Il brigante, 1961); Ludo more (Mare matto, 1962); Tri ljubavne noći (omnibus, epizoda Udovica — La vedova, 1964); Suprotni spol (omnibus, epizoda Poslovna žena — Una donna d'affari, 1964); Pod zvjezdanim nebom (Sotto il cielo stellato, 1966); Duh na talijanski način (Questi fantasmi, 1967); Kratka sezona (Una breve stagione, 1969).

LIT.: S. Martini (urednik), Giulietta e Romeo di Renato Castellani, San Cassiano 1956.

D. Šva.


Citiranje:
CASTELLANI, Renato. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 11.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=883>.

kratice i simboli