CARNÉ, Marcel

CARNÉ, Marcel, franc. redatelj (Pariz, 18. VIII 1909). Sin stolara, kod kojega uči zanat; kasnije činovnik osiguravajućeg zavoda, a usporedno pohađa večernju teh. školu. Film. karijeru započinje 1929, kada vlastitim sredstvima snima dokum. film Nogent, nedjeljni Eldorado (Nogent, Eldorado du dimanche, suredatelj sa M. Sanvoisinom), koji bilježi nedjeljne izlete na obale Marne. Nakon toga, dugogodišnji je asistent J. Feydera. U razdoblju 1929—35. bavi se i film. kritikom te snima reklamne filmove. Feyder mu 1936. prepušta projekt melodrame iz pariškog života Jenny; C. tu šansu iskorištava i tako debitira kao redatelj igr. filma. Već na tom projektu kao scenarist surađuje → J. Prévert, i ta će suradnja potrajati puno desetljeće. Film Smiješna drama (Drôle de drame, 1937), snimljen prema romanu engl. pisca S. Cloustona, teži — sredstvima groteske, satire i paradoksa — opovrgnuti tradic. vrijednosti, ukazuje na licemjerje crkve, ograničenost policije i zaglupljenost masâ. C. iznimnu pozornost na sebe svraća tek svojim idućim filmom, Obalom u magli (Quai des brumes, 1938), pričom o voj. bjeguncu (J. Gabin), koji u lučkoj krčmi u Le Havreu doživljava strastvenu ljubav s usamljenom djevojkom (M. Morgan) i na kraju pogiba u sukobu s njenim skrbnikom i dr. bizarnim likovima iz lokalnog podzemlja. U tom filmu sadržani su svi bitni elementi njegova stvaralaštva — pesimizam, poetičnost te motivi straha od života, bijega od stvarnosti, čime se uklapa u struju franc. → poetskog realizma, kojemu je, zajedno sa J. Renoirom, i dao gl. poticaje; u atmosferi lučkog grada, tijesnih ulica, brodova i sirena, te gustih magli, oblikuje se ideja o podijeljenosti svijeta na dobro i zlo, oživotvorena u ugođaju turobnosti i fatalizma koji duboko prožima nosioce radnje. Slijedi Hotel Sjever (Hôtel du Nord, 1938), jedini od 8 uzastopnih filmova na kome nije surađivao Prévert, odveć melodramatična obradba čestih motiva poetskog realizma — neprilagođenosti, rezigniranosti do samoubojstva, s radnjom smještenom u drugorazrednom hotelu, ugođaj kojega je, međutim, vrlo plastično dočaran. Autorov se svjetonazor još djelotvornije iskazao u filmu ironičnog naslova Dan se rađa (Le jour se lève, 1939); film se temelji na retrospekcijama gl. junaka (J. Gabin), koji zbog ubojstva napasnika svoje drage (J. Berry) bježi pred policijom i dospijeva u bezizgledan položaj. U toj modernoj varijanti Shakespeareova Otela, C. razvija tezu o nemogućnosti junaka da se prilagodi zakonima građanskog svijeta; no njegov se prosvjed zbiva u znaku gorke rezignacije, gubljenja povjerenja u bližnje, pod pretpostavkom da su svi napori, svi pokušaji bijega unaprijed osuđeni na propast; ta »tragedija čistoće i samoće« (A. Bazin) kulminira završnom sekvencom: nakon što se gl. junak već ubio, njegovo tijelo obavija, dok »dan se rađa«, dim policijske bombe koja je pala kraj njega već mrtvoga. Srednjovj. razdoblje okvir je alegorijskog djela Noćni posjetioci (Les visiteurs du soir, 1942); naslovni likovi zapravo su poslanici đavla, a zadaća im je da na sâmoj svadbi posiju zlo o dušama mladenaca; ljubav što se rađa između mladenke i izaslanika pakla trebala bi simbolički izraziti tezu o krhkosti ljubavi, ali i o nemogućnosti njena uništenja. Film Djeca raja (Les enfants du paradis, 1944) ponešto je otegnuta i pretenciozna rekonstrukcija Pariza iz XIX st.; dotaknut je svijet spektakla kroz velik broj likova, zahvaćenih sentimentalno-ljubavnim vrtlogom; autor je pomnom konstrukcijom priče pokušao uspostaviti izravnije sveze između života i kazališta (zapaženu ulogu u tom filmu ostvario je J.-L. Barrault). To je ujedno bio i posljednji Carnéov film koji je privukao veliku pozornost; sve što je kasnije radio označeno je ponavljanjem; tako, u Vratima noći (Les portes de la nuit, 1946, posljednja suradnja s Prévertom) portreti malih, slikovitih likova još uvijek odišu životnom uvjerljivošću, no inzistiranje na sudbini kao osnovnom regulativu postupaka junakâ djeluje iskonstruirano. U ekranizaciji Zolina romana Thérèse Raquin (1953), djela koje je za film adaptirao već njegov učitelj Feyder, dobro je pogođena tek atmosfera Lyona. Još jednom C. je uzbudio javnost filmom Varalice (Les tricheurs, 1958): oštro mu se prigovaralo da je neznalački sudio o mladom naraštaju, posebno od strane kritičara → »Cahiers du Cinéma«.

Najznačajnija djela C. je ostvario u razdoblju poetskog realizma; ostali dio njegove karijere obilježavaju većinom neuspjeli pokušaji simbioze njegova izvornog svjetonazora s novom aktualnom društv. problematikom. U naponu stvaralaštva, krajem 30-ih i poč. 40-ih godina, stvorio je, međutim, umj. djela trajne vrijednosti (zbog djelomične eksplicitnosti u iznošenju idejâ te izražavanju emocijâ i najreprezentativnija za poetski realizam), koja su svojom naglašenom intelektualnošću uvelike pridonijela ugledu film. umjetnosti. U tom razdoblju inicirao je i neke od najplodnijih suradnji u povijesti filma: sa scenografom A. Traunerom (s kojim je dijelio smisao za vrlo rafiniranu stilizaciju eksterijera i interijera), sa skladateljem M. Jaubertom (suradnju je prekinula prerana smrt potonjeg) i, osobito, sa scenaristom — pjesnikom J. Prévertom; razilaženje s njim koincidira upravo s opadanjem vrijednosti Carnéovih filmova, iako dio kritike smatra da baš Prévertovi tekstovi opterećuju Carnéove filmove verbalnom komponentom. Značajna je i njegova suradnja s tada najpoznatijim glum. imenima franc. filma: M. Morgan, Arletty, J. Gabinom i J.-L. Barraultom, za čiju je popularnost C. uvelike zaslužan. Objavio je memoare Život ima lijepe zube (La vie a belles dents, Pariz 1975).

Ostali filmovi: Marija iz luke (La Marie du port, 1949); Juliette ili ključ snova (Juliette ou la clé des songes, 1950); Zrak Pariza (L'air de Paris, 1954); Zemlja iz koje dolazim (Le pays d'où je viens, 1956); Ničija zemlja (Terrain vague, 1960); Ptičje trave za ptičice (Du mouron pour les petits oiseaux, 1962); Tri sobe na Manhattanu (Trois chambres à Manhattan, 1965); Mladi vukovi (Les jeunes loups, 1967); Ubojice u ime zakona (Les assassins de l'ordre, 1971); Čudesna posjeta (La merveilleuse visite, 1973).

LIT.: G. Viazzi, »Alba tragica« di Marcel Carné, Milano 1945; M. Lapierre, Aux portes de la nuit, Paris 1946; B. G. Landry, Marcel Carné, Paris 1952; J. Queval, Marcel Carné, Paris 1954; B. Michalek, Trzy portrety, Warszava 1959; Ž. Bogdanović, Marsel Karne: Obala u magli, Beograd 1963; J. Meillant, Marcel Carné, Ljubljana 1964; R. Chazal, Marcel Carné, Paris 1965; R. Nepoti, Marcel Carné, Firenze 1970.