LZMK

Filmska enciklopedija

CAHIERS DU CINÉMA Filmska traka traži dalje ...

CAHIERS DU CINÉMA, franc. filmski časopis — mjesečnik. Počeo je izlaziti travnja 1951. God. 1947. A. Bazin je osnovao časopis »La Revue du Cinéma« iz kojega je 1951. niknuo »CdC« pod uredništvom Bazina, Jacquesa Doniola-Valcrozea, Lo Duke i Léonidea Keigela (koji se prvenstveno brinuo o financijsko-organizacijskim problemima). Bazin je vodio časopis sve do svoje smrti (1958).

U prvim brojevima časopis je objavljivao kritičke članke o teorijskim problemima, o krizi franc. filma, te kritike (redovito vrlo stroge) filmova pariškog repertoara. Neposredno po osnutku, oko časopisa su se počeli okupljati mladi filmofili iz pariške Kinoteke i film. klubova, te su i oni počeli objavljivati vrlo oštre kritičke analize filmova, boreći se za drugačiji tip kinematografije, te za novu estetiku filma. Svojevrsnu revoluciju izazvao je siječnja 1954. br. 31 u kojem je do tada nepoznati film. kritičar F. Truffaut objavio esej, kojim je tada vodeće franc. redatelje (npr. A. Cayattea, C. Autant-Laraa, R. Clémenta, J. Delannoya) proglasio neinventivnim i lošim zanatlijama, a manje priznate i nekomerc. režisere (poput R. Bressona, J. Beckera, J. Cocteaua, J. Renoira, M. Ophülsa, J. Tatija i A. Gancea) cjelovitim film. autorima. U tom eseju prvi puta su se pojavili izrazi filmski autor i politika autorâ u onom značenju koje imaju od 60-ih godina. Truffautovim idejama i tonu odmah su se priključili i dr. »mladi gnjevni« kritičari, J.-L. Godard, C. Chabrol, J. Rivette, É. Rohmer, R. Leenhardt, J. Domarchi i dr. Zalagali su se za afirmaciju am. filma i za do tada potpuno zanemarene redatelje hollywoodske produkcije, koji su bili smatrani režiserima »koji nemaju što reći« ili za »zanatlije i puke zabavljače«. A. Hitchcock je bio prvi na listi koje su intelektualni krugovi prezirali, a koje je »CdC« stavio u sam vrh film. autorâ; slijedili su zatim H. Hawks, J. Ford, O. Welles, Ch. Chaplin, R. Walsh, J. Renoir, L. Visconti, R. Rosselini, J. Rouch itd. Sa svakim autorom i o svakom filmu posebno vođeni su dugi i analitički razgovori; ti su razgovori zatim bili objavljivani u najpoznatijim svjetskim film. časopisima, a kasnije i u knjigama. Potkraj 50-ih godina skupina mladih »cahierovaca« počela se baviti režijom, stvorivši franc. → novi val. Tako je »CdC« prvi časopis koji je u praksi potvrdio svoju teoriju i u tom razdoblju izrazito utjecao na mnoge druge film. časopise (npr. »Film Culture«, »Movie« itd.).

Ranih 60-ih godina, kada su mladi kritičari postali priznati autori, »Cahiers du Cinéma« se počinje mijenjati. Njegove urednike i suradnike više je zanimala film. teorija u najužem smislu; također, časopis počinje sve veću pozornost posvećivati tzv. malim kinematografijama (ČSSR, Brazil, Madžarska, Kanada itd.), a postupno počinje i njegova politizacija; ona dostiže vrhunac 1968. Otkriva se marksizam, semiologija, proučava se psihoanaliza, a časopis organizira i akciju koja prisiljava ministra kulture Andréa Malrauxa da povuče svoju odluku o otpuštanju Henryja Langloisa kao voditelja franc. kinoteke. U 70-e godine časopis ulazi kao posvema politizirana revija krajnje ljevice. »CdC« napada svoje bivše kolege, a priznaje samo tada krajnje politiziranog Godarda, koji održava stanovite veze s novonastalim nastojanjima lista, no i među njima dolazi do razlaza. Pod utjecajem knjiž. časopisa »Tel Quel« jedna kritičarska struja, u ime dogmatskoga dijalektičkomaterijalističkog pristupa filmu, odbacuje sveukupnu film. povijest i filmofilski pristup filmu i usredotočuje se samo na novije polit. filmove. Urednici tada objavljuju teorijske radove sovj. autora iz doba revolucije (S. M. Ejzenštajn, D. Vertov, V. V. Majakovski) i vlastite tekstove u kojima dokazuju da postoji mogućnost antihollywoodskog strukturiranja filmova, priznajući kao prave autore tek nekolicinu: J.-M. Strauba, R. Kramera i dr. Među kritičarima su se tada najviše istaknuli J.-L. Comolli i J. Narboni. Početkom 80-ih godina »CdC« postupno dobiva svoje staro obličje uz ambiciju da preuzme i stari duh časopisa. God. 1965—67. »CdC« je izlazio na engl. jeziku, a urednik je bio A. Sarris; 1967. Institut za film u Beogradu objavio je dvije knjige prevedenih razgovora iz »Cahiersa«, 7 reditelja — sedam razgovora i 8 reditelja — osam razgovora, a mnogi članci objavljeni su u raznim antologijskim knjigama o filmu.

Može se reći da je ovaj časopis bio i ostao ne samo najznačajniji i najutjecajniji franc. filmski časopis, već i najcjenjenija filmska revija u svjetskim razmjerima.

J. Ste.


Citiranje:
CAHIERS DU CINÉMA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 2.6.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=817>.

kratice i simboli