LZMK

Filmska enciklopedija

ZAVATTINI, Cesare Filmska traka traži dalje ...

ZAVATTINI, Cesare, tal. scenarist i redatelj (Luzzara, 20. IX 1902 — Rim, 18 /negdje 13/ X 1989). Studirao pravo u Parmi; od 1923. internatski odgajatelj i nastavnik, od 1927. novinar, a 1930. vraća se u rodno mjesto i vodi očevu gostionicu. Ubrzo odlazi u Milano, gdje je korektor u izdavačkoj kući Rizzoli, potom kritičar i urednik u Mondadoriju. Prvi njegov scenarij Dat ću milijun realizira M. Camerini 1935. Posvetivši se otada scenaristici, ugled stječe filmovima Sv. Ivan bez glave (A. Palermi, 1940), kojim pomaže stvaranju komičarskog imagea Totòa, Naprijed, ima mjesta (M. Bonnard, 1942), s Rimom kao mjestom radnje te provocirajućim, realist. korištenjem dijalekta, i osobito Četiri koraka u oblacima (A. Blasetti, 1942), koji se smatra najavom tal. → neorealizma (u čemu je Zavattinijev scenar. udio presudan). Središnje mjesto i značenje u njegovu stvaralaštvu ima suradnja sa V. De Sicom (22 filma /od 30/); Zavattinijeve postavke o »filmu za malog čovjeka«, svakodnevici kao nadahnuću i prostoru drame, o bogatstvu realnosti koje »samo treba znati vidjeti«, te umj. koegzistenciji sentimentalnosti i ironije, patetike i društv. kritike, imale su u De Sikinu svjetonazoru i red. stilu gotovo idealno utjelovljenje. Prvi film te suradnje je Djeca nas gledaju (1943), dok Z. vrhunsku afirmaciju, popularnost i utjecaj dosiže u 4 klas. djela neorealizma: Čistači cipela (1946), Kradljivci bicikla (1948), za koji je nagrađen godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d’Argento, Čudo u Milanu (1950) i Umberto D (1952); bitne Zavattinijeve scenar. odlike su obuhvatne opservacije tal. naravî i krajolikâ, satiričnost i mirakuloznost, ponegdje i neskrivena sumornost — ipak u prevladavajućoj humorističkoj impostaciji. Slabljenje zanimanja za neorealist. motive te preusmjerenja tal. kinematografije zatiču Zavattinija nespremnog na prilagodbe ili nove kreativne premise, pa on do u 80-e godine stereotipizirano varira prethodne invencije (i u nizu komerc. projekata). Vrlo uspješno surađuje još sa P. Germijem (Svjedok, 1946), R. Castellanijem (Proljeće je, 1949 /Nastri d’Argento/), A. Blasettijem (Jedan dan u životu, 1946; Fabiola, 1948; Prva pričest, 1950 /Nastri d’Argento/), R. Clémentom (Zidovi Malapage, 1948), L. Viscontijem (Najljepša 1951), G. De Santisom (Tragičan lov, 1947; Rim, jedanaest sati, 1952; Muž za Annu Zaccheo, 1953) i G. W. Pabstom (Glas tišine, 1952); nagradu Nastri d’Argento osvaja još za Krov (1955) V. De Sike. Kao supervizor ili redatelj, prema vlastitim je scenarijima realizirao 5 projekata bliskih anketnom filmu i filmu istine.

Ostali važniji filmovi (kao /ko/scenarist): Osvojena žena (A. Guarini, 1941); Don Cesare di Bazan (R. Freda, 1942); Strijela u boku (A. Lattuada, 1945); Vrata neba (V. De Sica, 1946); Mlada ne može čekati (G. Franciolini, 1949); Nedjelja u kolovozu (L. Emmer, 1950); Lakše će deva... (L. Zampa, 1950); Kabanica (A. Lattuada, 1952); Dobar dan, slone! (G. Franciolini, 1952); Zabranjene žene (G. Amato, 1953); Šetnja (R. Rascel, 1953); Stanica Termini (V. De Sica, 1953); Napuljsko zlato (V. De Sica, 1954); U znaku Venere (D. Risi, 1955); Sestra Letizia (M. Camerini, 1956); Žena dana (F. Maselli, 1956); Ljubav i čavrljanje (A. Blasetti, 1957); Crvenilo za usne (D. Damiani, 1960); Ciociara (V. De Sica, 1960); Posljednji sud (V. De Sica, 1961); Mladi buntovnik (J. G. Espinosa, 1961); Boccaccio ’70 (omnibus, epizoda V. De Sike, 1962); Zatočenici Altone (V. De Sica, 1962); Bum (V. De Sica, 1963); Jučer, danas, sutra (V. De Sica, 1963); Novi svijet (V. De Sica, 1965); Lov na lisicu (V. De Sica, 1966); Sedam puta žena (V. De Sica, 1967); Vještice (omnibus, epizode L. Viscontija i V. De Sike, 1967); Ljubavnici/Posljednja ljubav (V. De Sica, 1968); Suncokreti (V. De Sica, 1969); Kratki praznici (V. De Sica, 1973).

Al. Pa.


Citiranje:
ZAVATTINI, Cesare. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 22.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5650>.

kratice i simboli