ZAMPA, Luigi

ZAMPA, Luigi, tal. redatelj i scenarist (Rim, 2. I 1905). Prekinuvši studij tehnike piše za kazalište (3 su mu teksta postavljena). Nakon režije dokum. filma Buđenje grada (Risveglio di una città, 1933) upisuje se na visoku film. školu Centro Sperimentale u Rimu. Isprva scenarist za dr. redatelje (npr. Dora Nelson, 1939, M. Soldatija), prvi igr. film režira 1941 (Iščezli glumac — L’attore scomparso). Za II svj. rata uklapa se u žanrovske tokove tal. kinematografije (npr. pseudopov. film Fra Diavolo, 1941, te sentimentalna ljubavna priča Gospođičice — Signorinette, 1942). Neposredno nakon rata filmovima Živjeti u miru (Vivere in pace, 1946), za čiji scenarij dobiva godišnju nagradu tal. kritike Nastri d’Argento, i Teške godine (Anni difficili, 1947) svrstava se među vodeće autore tal. → neorealizma; u prvom — tragikomičnoj priči o sicilijanskom seljaku (A. Fabrizi) koji želi preživjeti rat pokoravajući se svakoj vlasti — daje studiju tal. mentaliteta, dok drugim (scenarij književnika V. Brancatija) prikazuje — u obliku porodične kronike — jedno razdoblje novije tal. povijesti. S Brancatijem surađuje u još 4 filma, u kojima je uočljiv spoj piščeva satiričnog odnosa prema tal. stvarnosti s redateljevim moralizmom. Zanimanje za teme s tal. Juga pokazuje i nakon neorealist. razdoblja: Suđenje gradu (Processo alla città, 1952, Nastri d’Argento za najbolji film) nostalgična je slika Napulja s poč. XX st., ali i oštra kritika društv. života u kojem gl. riječ vodi napuljska mafija — camorra. Vrlo je uspješna i replika Teških godina — Lake godine (Anni facili, 1953, Nastri d’Argento za scenarij), s izrazitim neorealist. elementima u obradbi teme iz tal. suvremenosti (bivši fašisti postaju uspješni i cijenjeni poslovni ljudi, dok antifašisti završavaju u zatvoru). Ambicioznom ekranizacijom romana A. Moravije Rimljanka (La Romana, 1954) nije — i pored komerc. uspjeha — ispunio očekivanja. Iako i u kasnijim ostvarenjima nastoji zadržati kritički odnos prema negativnostima u tal. društvu (npr. Činovnik /Il magistrato/, 1959; Skalpel — bijela mafija /Bisturi, mafia bianca/, 1973; Učiteljica i mafija /Gente di rispetto/, 1975), ne uspijeva ponoviti uspjehe iz neorealist. faze, pa svoj opus (36 igr. filmova) završava većinom komerc. komedijama all’italiana.

Ostali važniji filmovi: Amerikanac na odmoru (Un Americano in vacanza, 1945); Poslanik Angelina (L’onorevole Angelina, 1947); Zvona za uzbunu (Campane a martello, 1949); Srca bez granica (Cuori senza frontiere, 1950); Lakše će deva... (È più facile che un cammello..., 1950); Izvolite u kola (Signori, in carrozza!, 1951); Djevojka za trku (La ragazza del Palio, 1957); Lopov on, lopov ona (Ladro lui, ladra lei, 1958); Stražar (Il vigile, 1960); Bučne godine (Anni ruggenti, 1962); Divota ljeta (Frenesia dell’estate, 1963); Pitanje časti (Una questione d’onore, 1966); Naše dobre supruge (Le dolci signore, 1967); Liječnik socijalnog osiguranja (Il medico della mutua, 1968); Čudovište (Il mostro, 1977); Vrući kreveti (Letti selvaggi, 1979, omnibus).