WILDER, Billy

WILDER, Billy (pr. ime Samuel Wilder), am. redatelj, scenarist i producent austrijsko-žid. podrijetla (Beč, 22. VI 1906). Isprva sport. novinar u Beču, potom studira pravo i nastavlja se baviti novinarstvom u Berlinu. Kraće vrijeme plesač, film. karijeru otpočinje 1929. suradnjom na scenariju dokum. filma Ljudi u nedjelju R. Siodmaka i E. G. Ulmera. Scenar. djelatnost (osobit je uspjeh adaptacija romana E. Kästnera — Emil i detektivi, 1931, G. Lamprechta) nastavlja do 1933, kada pred nacističkom represijom odlazi u Pariz (gdje korežira /sa A. Eswayom/ film Zlo sjeme — Mauvaise graine, 1933), potom u SAD. U Hollywoodu od 1934. započinje uspješnu scenar. djelatnost, osobito u suradnji sa Ch. Brackettom (npr. Osma žena Modrobradoga, 1938, te Ninočka, 1939 /nominacija za Oscar/, E. Lubitscha, kao i Vatrena kugla, 1942, H. Hawksa). Kao redatelj debitira komedijom Major i derište (The Major and the Minor, 1942), efektno eksploatirajući motive transvestitizma odn. obmanjivanja (česte i u njegovim daljim filmovima). Ipak, prvu fazu njegove karijere obilježuju realist. drame (uz Brackettovu scenar. suradnju). Nakon Pet grobova do Kaira (Five Graves to Cairo, 1943), ratne drame iz Afrike (sa E. von Stroheimom u ulozi Rommela), slijede 2 velika uspjeha u publike i kritike: Dvostruka obmana (The Double Indemnity, 1944, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) prema priči J. M. Caina i scenariju R. Chandlera, o ljubavnicima koji planiraju umorstvo supruga, smatra se jednim od najboljih djela struje film noir, a Izgubljeni izlet (The Lost Weekend, 1945, Oscar za najbolji film, režiju i scenarij) — unatoč isforsiranom hepiendu — jednom od najrazrađenijih studija alkoholičara (R. Milland). Nakon 2 manje pretenciozna projekta, novi veliki uspjeh bilježi film noirom s radnjom u suvremenom Hollywoodu Bulevar sumraka (Sunset Boulevard, 1950, Oscar za scenarij, nominacija za najbolji film i režiju), prikazom — povremeno s komponentama crne groteske — film. metropole kao mjesta moralne degradacije i mentalne oboljelosti u kojoj se miješaju stvarnost i fikcija; posebnu vrijednost djela čine interpretacije nekadašnjih hollywoodskih veličina od strane G. Swanson i E. von Stroheima (Wilderova česta navada je da angažira glumce koji padaju u zaborav), a vrlo je zanimljiva i uporaba naratora (česta u Wilderovim djelima). Nakon Senzacije (The Big Carnival/Ace in the Hole 1951), o beskrupuloznom reporteru (K. Douglas), započinje Wilderova faza u kojoj prevladavaju komedije (otada je svojim djelima i /ko/producent). Stalag 17 (1953, nominacija za Oscar za režiju) jedan je od ponajboljih filmova s temom njem. zarobljeničkih logora (više efekta postiže komičkim prizorima no usredotočavanjem na izdaju i bijeg iz logora), ujedno jedan od rijetkih gotovo lišenih motiva drugarstva (uobičajenog u takvim djelima); Wilderov cinizam, karakteristika mnogih njegovih filmova, uočava se i kroz činjenicu da bijeg uspijeva moralno ambigvitetnoj osobi (W. Holden, njegov omiljeni glumac u toj fazi). Slijede Sabrina (Sabrina/Sabrina Fair, 1954, nominacija za Oscar za režiju i scenarij), crnohumorna priča o 2 brata (H. Bogart i W. Holden) koji osvajaju istu djevojku (A. Hepburn), komedija Sedam godina vjernosti (Seven Year Itch, 1955) prema kaz. komadu G. Axelroda, Ljubav poslijepodne (Love in the Afternoon, 1957), spoj melodrame i komedije, Duh St. Louisa (The Spirit of St. Louis, 1957), o prvom letu preko Atlantika (J. Stewart u ulozi Ch. Lindbergha), s radnjom većinom u kabini aviona, te Svjedok optužbe (Witness for the Prosecution, 1957, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) prema djelu A. Christie, jedna od najuspjelijih sudskih drama. Izvanredan uspjeh postiže komedijom Neki to vole vruće (Some Like It Hot, 1959. nominacija za Oscar za režiju i scenarij), u kojoj vrlo inventivno koristi prerušavanje i duhovito oslikava razdoblje gangsterizma; tim filmom otpočinje suradnju sa scenaristom I. A. L. Diamondom i glumcem J. Lemmonom (kasnije i sa W. Matthauom). Oscar za najbolji film, režiju i scenarij po drugi put osvaja za Apartman (The Apartment, 1960), prikaz »činovničkog New Yorka« dat u rasponu od grotesknih do crnohumornih i gotovo tragičnih valera; film je zabilježio golem komerc. uspjeh, a W. je »definitivno« proglašen jednim od najboljih am. redatelja nakon II svj. rata (uz W. Wylera, G. Stevensa, J. Hustona i F. Zinnemanna). U nastavku karijere kao da mu počinje nedostajati invencije. Izuzme li se najuspjeliji film tog razdoblja Fedora (1978), evokacija (djelomično i razradba) Bulevara sumraka, svi ostali su komedije. Dobitnik je nagrade za životno djelo Američkoga filmskog instituta 1986.

Kao scenarist efektan pripovjedač sa smislom za ironiju, to je uspješno prenio i u svoje red. projekte, kojima je većinom bio i koscenarist (vjerojatno najusredotočeniji na cizeliranje dijaloga). Kao redatelj, iako donekle opterećen komercijalizmom (filmovi su mu većinom postizali vrlo značajne financ. uspjehe), ostvario je djela — donekle »na tragu« E. Lubitscha i (srednjo)evr. Weltanschaunga — specifičnoga crnog humora, zasnovana na zadubljivanju u banalne stereotipe, ismijavanju nečovječnosti društv. mehanizama, odn. ciničnim opservacijama etičkog relativizma — dijelom i iz »neameričke« perspektive (čime u Hollywood unosi i nešto »evropskog duha«).

Ostali filmovi (kao redatelj): Vanjska politika (A Foreign Affair, 1948, nominacija za Oscar za scenarij); Carski valcer (The Emperor Waltz, 1948); jedan, dva, tri (One Two Three, 1961); Slatka Irma (Irma la Douce, 1963); Poljubi me, budalo (Kiss Me Stupid, 1964); Kolačić sudbine (The Fortune Cookie, 1966, nominacija za Oscar za scenarij); Privatni život Sherlocka Holmesa (The Private Life of Sherlock Holmes, 1970); Avanti! (1972); Naslovna strana (The Front Page, 1974); Druškane, druškane! (Buddy Buddy, 1981).

Ostali važniji filmovi (kao koscenarist): Čovjek u potrazi za svojim ubojicom (R. Siodmak, 1931); Scampolo, dijete ulice (H. Steinhoff, 1932); Gospoda ne želi djecu (H. Steinhoff, 1933); Glazba u zraku (J. May, 1934); Žena na lutriji (W. Thiele, 1935); Šampanjski valcer (A. E. Sutherland, 1937); Ponoć (M. Leisen, 1939); Ustani, draga (M. Leisen, 1940); Zaustavi zoru/Da zora ne svane (M. Leisen, 1941); Pjesma je rođena (H. Hawks, 1947).

LIT.: O. Del Buono, Billy Wilder, Parma 1958; A. Madsen, Billy Wilder, Bloomington 1969; T. Wood, The Bright Side of Billy Wilder, New York 1970; M. Zolotow, Billy Wilder in Hollywood, New York 1977; S. Seiman, The Film Career of Billy Wilder, Boston 1977; B. F. Dick, Billy Wilder, Boston 1980; N. Sinyard/A. Turner, Journey down Sunset. The Films of Billy Wilder, London 1980; M. Giusti/E. Ghezzi (urednici), Billy Billie: tutti i film di Billy Wilder, Siena 1981; G. Colpart, Billy Wilder, Paris 1983.