VITTI, Monica

VITTI, Monica (pr. ime Maria Luisa Ceciarelli), tal. glumica (Rim, 3. XI 1931). Kao srednjoškolka nastupa u amat. kazalištu. Diplomiravši na Accademiji d’Arte Drammatica u Rimu, angažirana je (od 1953) u kazalištu Arlecchino, gdje je ubrzo zapažen njen komički talent. God. 1958. upoznaje M. Antonionija, u čijoj kaz. družini igra u djelima suvremenih brit. i am. autora. Na filmu debitira 1954, i nekoliko godina igra sporedne uloge u komedijama. Za preokret u njenoj film. karijeri zaslužan je Antonioni, koji joj povjerava gl. ili veće sporedne uloge u svojoj »tetralogiji otuđenja«. U Avanturi (1960) glumi građansku djevojku koja u potrazi za nestalom prijateljicom započinje vezu s njenim zaručnikom; u Noći (1961) je djevojka iz visokog društva koja pokušava uspostaviti kontakt s oženjenim muškarcem (M. Mastroianni), za što je nagrađena godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d’Argento za epizodu; sl. lik tumači i u Pomračenju (1962), uz A. Delona. Idealna protagonistica Antonionijeva svijeta sazdanog na nemogućnosti komuniciranja, gubitku identiteta i vjere u ma što, te osjećaju tjeskobe u indus. građanskom društvu, V. se uvjetno može svrstati u tip → mondenke, s time da njezinu varijantu — osim emancipiranosti — odlikuju introvertiranost, iskompleksiranost, osjećaj praznine i neurotičnost. Ovakve psihol. i karakterne osobine do krajnjih, shizofrenih konzekvenci razrađuje u Antonionijevoj Crvenoj pustinji (1964). Zapavši u njegovim filmovima u kliše i tipa i interpretacije, počinje se pojavljivati u sasvim različitim ulogama: komičnima (npr. epizoda L. Salcea u omnibusu Visoka škola nevjere, 1964, i Djevojka s pištoljem, 1968, M. Monicellija /Nastri d’Argento za gl. ulogu/), čak i pokušaju stvaranja parodičnoga ženskog pandana → Jamesu Bondu — Modesty Blaise (1966) J. Loseyja. Ustrajući najviše na komediji (npr. Lupežica Teresa, 1973, i Demon autostopa, 1975, C. Di Palme, s kojim se — nakon raskida s Antonionijem — i privatno veže), s crtom »simpatične perverznosti«, postaje i populistička zvijezda najširih slojeva publike. Od njezinih značajnijih uloga pamte se i one u Fantomu slobode (L. Buñuel, 1974) i Misteriju Oberwalda (M. Antonioni, 1980), kao i Flertu (R. Russo, 1984, i koscenaristica), za koju je nagrađena na festivalu u Berlinu.

Istančana senzibiliteta, široka glum. dijapazona, više fotogenična no lijepa, glasa i držanja koji znaju biti i odbojni, V. je glumica koja u tal. kinematografiji inaugurira novi tip zvijezde (prva s tal. Sjevera), čije su osobine (introvertiranost, intelektualizam) i fiz. lik (visoka plavuša) dijametralno suprotne dotadašnjim značajkama tal. sustava zvijezda, a »izaziva« i sljedbenice u dr. kinematografijama.

Ostale važnije uloge: Dvorac u Švedskoj (R. Vadim, 1963); Slatko i kiselo (J. Baratier, 1963); Leteći tanjur (T. Brass, 1964); Oženio sam te iz radosti (L. Salce, 1967); Ubij me što brže... zima mi je! (F. Maselli, 1967); Pojas nevinosti (P. Festa Campanile, 1968); Drama ljubomore (E. Scola, 1970); Pacifistica (M. Jancsó, 1970); Zvjezdana prašina (A. Sordi, 1973); Patka u narančinom soku (L. Salce, 1976); Ljubavi moje! (Steno, 1978); Viši razlog (A. Cayatte, 1978); Gotovo savršena veza (M. Ritchie, 1979); Vrući kreveti (L. Zampa, 1979); Hotelska soba (M. Monicelli, 1980); Tango ljubomore (Steno, 1981); Znam da znaš da znam (A. Sordi, 1982).