LZMK

Filmska enciklopedija

VIDEO Filmska traka traži dalje ...

VIDEO. 1. Slikovna komponenta tv-signala. — 2. Uređaj za snimanje i reprodukciju slike i zvuka s pomoću magnetne (video) vrpce (video-recorder /akr. VCR/, »kućni magnetoskop«). — 3. Audio-vizualni medij. — 4. Autorski rad realiziran u istoimenom mediju, izvan programskih shema i obrazaca institucionalne tv-proizvodnje, u kojem se osobito ističu medijske specifičnosti (uvriježen je i naziv video-art odn. umjetnički video).

Unutar etablirane institucionalne ili komerc. tv-produkcije snimanje elektronskom kamerom na video-vrpcu prihvaćeno je u prvom redu kao jeftinija i efikasnija zamjena za tehniku film. snimanja. Ova tehnol. inovacija nije bitno utjecala na postojeće tv-žanrove i programsku podjelu, to više što umj. video podrazumijeva nastojanje da se istodobno afirmiraju i autorova individualnost i medijske posebnosti. Po tv-kriterijima suviše je hermetičan i ekskluzivan, pa teško nalazi mjesto u tv-produkciji. U tom smislu »dijeli sudbinu« eksp. filma te nastaje pretežito u uvjetima altern. i neovisne produkcije (čest je i naziv neovisni video). Većina kritičara se slaže da umj. video osobitu važnost pridaje procesu opažanja stvarnosti, a rjeđe se bavi njenim opisivanjem. Prevladava vizualni aspekt, a struktura je najčešće »otvorena«. Dramski elementi, narativni obrasci, film. i tv-žanrovi često se u tom smislu koriste kao »nađeni« materijal.

Počeci umj. videa vezani su uz pojavu lake kamere i prijenosnog video-recordera koji je usavršila jap. tvrtka Sony i plasirala na tržište 1965. Budući da se radilo o uređaju za snimanje u crno-bijeloj tehnici, s vrlo ograničenim mogućnostima montaže, autori s područja eksp. filma (koji je baš tada bio u strukturalno-montažnoj fazi) nisu pokazivali zanimanje za ovaj medij. Istodobno, u umjetnosti sredinom 60-ih godina došlo je do pojave nekoliko radikalnih pokreta kao što su Fluxus, minimalna i konceptualna umjetnost, a također i do → multimedijske izvedbe i → proširenog filma, koji su označili zaokret od tradic. umjetničkih disciplina (kao što su slikarstvo i skulptura) prema novim medijima i postupcima. Tako, am. umjetnik korejskog podrijetla Nam June Paik, pripadnik Fluxusa, još poč. 60-ih godina »preparira« tv-prijemnike i jakim magnetima deformira sliku na ekranu, te koristi katodnu cijev televizora kao element skulpture. Osim toga, na društv. sceni tog vremena (posebno u SAD) naglo jačaju razni altern. pokreti koji za svoj angažman traže nove, »nekompromitirane« masovne medije, čije će djelovanje biti istodobno efikasno i subverzivno. Principe korištenja videa kao sredstva polit. i soc. borbe postavio je M. Shamberg u svojoj knjizi-manifestu Televizija gerile (1971), a najistaknutije medijske grupe ove orijentacije bile su Radical Software i TVTV. U Francuskoj pak Jean-Luc Godard u procesu stalne radikalizacije svojih estetskih i polit. stavova često zamjenjuje film videom.

U prvo vrijeme spomenuta teh. ograničenja medija nastoje se iskoristiti kao njegove pozitivne osobine. Otkriva se važnost dugog kadra i nepomične kamere (dužina video-vrpce omogućavala je neprekinuto snimanje i do 60 min), što rezultira tzv. real time videom u kojem trajanje snimke odgovara stvarnom vremenu događanja: video postaje »ogledalo s pamćenjem«. Neutralnost i hladnoća medija odgovara minimalističkim ritualima i performanceima Josepha Beuysa, Brucea Naumana, Vita Acconcija i Marine Abramović. Tokom 70-ih godina dolazi do izvanredno brzog razvitka video-tehnologije. Tržište uređaja za kućnu uporabu naglo se širi (1983. u SAD je prodano 4,1 milijun video-recordera, a 1984. već 7 milijuna; iste godine prodano je više od 20 milijuna snimljenih /prerecorded/ kaseta, a do sredine 80-ih godina na kasetama je bilo već više od 5000 filmova), pa se film. industrija nastoji obraniti vlastitom distribucijom filmova na video-kasetama. Prijenosna ENG-oprema (akr. od engl. Electronic News Gathering) dostiže profesionalne standarde i postaje osnovno sredstvo za realizaciju vijesti i reportažâ. Uvođenjem digitalnih kompjutora u sistem postprodukcije, mogućnosti montaže i manipulacije elektronski snimljene slike postaju praktički neograničene. Autori kao što su Bill Viola, Gary Hill i Robert Wilson u SAD, Klaus von Bruch i Marcel Odenbach u SR Njemačkoj, Kô Nakajima u Japanu i dr. stvaraju video-radove složene strukture i bogate vizualnosti, uspostavljajući onu vrstu dijaloga s prirodom koju Gregory Bateson naziva metalog, a definira kao konverzaciju o nekom problemu (pri čemu struktura razgovora postaje ključna za njegovo razumijevanje).

Također, razvija se specifična poddisciplina lik. umjetnosti — video-instalacija, u kojoj video-monitor (ili više njih) postaje dio skulpture, tvoreći tako zanimljiv vremensko-prostorni sklop. U SFRJ prvi video-radovi nastaju 1971; od 1983. u Ljubljani se održava međunar. bijenalna manifestacija — festival Video CD. Najznačajniji predstavnici jugosl. videa su: Breda Beban, Branimir Dimitrijević, Hrvoje Horvatić, Sanja Iveković, Dalibor Martinis i Boris Miljković.

Prodor pop-glazbe u masovne medije urodio je novim žanrom — muzičkim video-spotom, specifičnom kratkom formom koja se odlikuje brzim montažnim ritmom, vizualnim bogatstvom te slobodnim kombinacijama narativnih obrazaca i eksp. postupaka.

Zahvaljujući digitalizaciji videa i brzom razvitku kompjutorske tehnologije, klas. filmsku sve više potiskuje kompjutorska animacija (→ kompjutorski film); razlika generirane slike i stvarnosti kod te animacije sve je teže uočljiva.

D. Ms.


Citiranje:
VIDEO. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 10.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5417>.

kratice i simboli