VEIDT, Conrad

VEIDT, Conrad (pr. ime Konrad Weidt), njem. glumac (Berlin, 22. I 1893 — Hollywood, 3. IV 1943). Glumu uči u školi M. Reinhardta, u čijem Deutsches Theateru od 1913. i glumi. Na filmu debitira 1917; isprva je zapažen u tzv. Sittenfilmen (npr. Prostitucija, 1919, R. Oswalda) — »pedagoškim filmovima« o seksualnosti i prostituciji; s istim redateljem posebno uspješno surađuje u Dnevniku izgubljene (1922) kao frustrirani, mazohistički voajer. Romantično lijep, »teutonska«, »germanska« verzija tipa → latinskog ljubavnika odn. → stranca, ekspresivnih kretnji i hoda te sugestivne mimike, glumeći ekspresionistički grozničavo, ubrzo postiže veliku popularnost — posebno likovima nečim opsjednutim (nazivan je »junak mòrâ«). Umj. ugled osigurava mu uloga medija Cesarea — lik i interpretacija koji su među najutjecajnijima u razvitku filma strave — u Kabinetu doktora Caligarija (R. Wiene, 1919), jednom od ključnih djela njem. ekspresionizma. Slijede dr. uloge ekspresionističkih junaka, uvijek na rubu fantastičnoga i psihotičnoga: u Janusovoj glavi (F. W. Murnau, 1920) prema Doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu R. L. Stevensona, Muzeju voštanih figura (P. Leni, 1924), gdje tumači Ivana Groznog, Orlacovim rukama (R. Wiene, 1925), gdje je pijanist s rukama ubojice, i Praškom studentu (H. Galeen, 1926), kao student koji se bori s vlastitom sjenom. God. 1925. otpočinje karijeru jednog od prvih tzv. međunarodnih glumaca (Italija, Francuska, Švedska, Vel. Britanija, SAD), upotrebljivog u gotovo svim žanrovima (pov. i biografski film, melodrama, komedija i dr.). Tako je u Hollywoodu vrlo uspješan u filmu Čovjek koji se smije (P. Leni, 1928), kao Hugoov junak koji ne može zadržati provale stravičnog smijeha. Po otkriću zv. filma, zbog izrazitoga njem. naglaska mora otići iz Hollywooda; ubrzo u Njemačkoj postiže velik uspjeh likom kneza Metternicha u musicalu Kongres pleše (E. Charrell, 1931). Po dolasku nacionalsocijalistâ na vlast ima neprilika, jer mu je supruga Židovka; proglasivši se demonstrativno i sâm Židovom, emigrira. U to se doba ističe ulogama »stranaca« u brit. filmovima: u thrilleru Ekspres za Rim (1932) W. Fordea, špijunskim filmovima Bila sam špijunka (V. Saville, 1933), te Špijun u crnom (1939) i Kontrabanda (1940) M. Powella, u kojima je Nijemac-negativac, kao i naslovnim likom u Židovu Süssu (L. Mendes, 1934). Od 1940. definitivno u Hollywoodu, većinom tumači naciste (npr. kao major Strasser u Casablanki, 1942, M. Curtiza). Režirao je filmove Ludilo (Wahnsinn, 1919), Noć na Goldenhallu (Die Nacht auf Goldenhall, 1920) i Lord Byron (1923), u kojima je i glumio.

Ostale važnije uloge: Neka bude svjetlo! (R. Oswald, 1917/18, u 4 dijela); Sotona (F. W. Murnau, 1919); Put oko svijeta za 80 dana (R. Oswald, 1919); Drugačiji od ostalih (R. Oswald, 1919); Kurfürstendamm (R. Oswald, 1920); Kolo (R. Oswald, 1920); Čežnja (F. W. Murnau, 1920); Odlazak u noć (F. W. Murnau, 1920); Indijski nadgrobni spomenik (J. May, 1921); Christian Wahnschaffe (U. Gad, 1921); Lady Hamilton (R. Oswald, 1921); Lucrezia Borgia (R. Oswald, 1922); Don Carlos i Elizabeta (R. Oswald, 1924); Nju (P. Czinner, 1924); Guslač iz Firence (P. Czinner, 1925); Ingmarovo nasljeđe (G. Molander, 1925); Prema istoku (G. Molander, 1926); Braća Schellenberg (K. Grüne, 1926); Henrik IV (A. Palermi, 1926); Voljeni grubijan (A. Crosland, 1927); Posljednja opomena (P. Leni, 1929); Noć odluke (D. Buchowetzki, 1931); Crni husar (G. Lamprecht, 1932); F. P. 1 ne odgovara (K. Hartl, 1932); Ja i carica (F. Hollander, 1933); Mračno putovanje (V. Saville, 1937); Pod svečanim plaštem (V. Sjöström, 1937); Oluja nad Azijom (R. Oswald, 1938); Bagdadski lopov (L. Berger, M. Powell i T. Whelan, 1940); Bijeg (M. LeRoy, 1940); Lice jedne žene (G. Cukor, 1941); Duboko u noć (V. Sherman, 1942).