VALLI, Alida

traži dalje ...

VALLI, Alida (pr. ime A. Maria Altenburger, tal. glumica (Pula, 31. V 1921). Kći austr. oficira, od 1935. uči glumu na Centro Sperimentale u Rimu. Na filmu debitira 1936 (Dva narednika E. Guazzonija) i ubrzo se svrstava među zapaženije glumice eskapističkih filmova — komedija i sentimentalnih melodrama. Protagonistica je, npr., kostimiranih filmova C. Gallonea Manon Lescaut (1940) i S druge strane ljubavi (1940, prema Stendhalovoj Vanini Vanini), dok dramski talent iskazuje u Malomu staromodnom svijetu (1940) M. Soldatija. Nakon II svj. rata za naslovnu ulogu u Soldatijevoj Eugeniji Grandet (1946, prema Balzacu) dobiva godišnju nagradu tal. kritike Nastri d’Argento. Međunarodno poznata postaje otišavši — na poziv producenta D. O. Selznicka (koji od nje želi stvoriti »novu Ingrid Bergman«) — u Hollywood, gdje debitira — protiv volje redatelja — likom preljubnice i ubojice, pripadnice engl. visokog društva s držanjem i ličnošću femme fatale, u Slučaju Paradine (1947) A. Hitchcocka. U ostala 3 am. filma dobiva neadekvatne uloge, dok je mnogo uspješnija u brit. projektu Treći čovjek (C. Reed, 1949), tumačeći tajanstvenu i odanu prijateljicu zloglasnog Harryja Limea (O. Welles). God 1950. vraća se u Italiju. Njezina fiz. privlačnost, otmjena senzualnost i »tamna«, »aristokratska« erotičnost do izražaja ponajbolje dolaze u ulozi grofice koja u burnim vremenima tal. Risorgimenta zbog strastvene ljubavi prema austr. oficiru (F. Granger) izdaje domovinu u Sensu (1954) L. Viscontija; ta realist. interpretacija žene oprečnih emocija (ljubavi, mržnje, ljubomore, straha) ipak evocira i melodramski koncipiranu operno-romant. junakinju. Sl. uspjeh na filmu više ne postiže. Od 1956. glumi i u kazalištu, posebno uspješno u modernijem repertoaru (Wedekind, Ibsen, Pirandello, Miller, Cocteau, Čehov). Uz lik supruge u Kriku (1957) M. Antonionija, najbolje film. uloge tog razdoblja ostvaruje u Francuskoj: Oči bez lica (G. Franju, 1959), Poslije duge odsutnosti (H. Colpi, 1960), Razgovori karmelićanki (Ph. Agostini, 1960) i Ofelija (C. Chabrol, 1962). Sedamdesetih godina tumači druge gl. ili veće sporedne uloge primjerene dobi: npr. tajanstvene dame, izazivačke neizvjesnosti u mladića obuzetog istraživanjem očeve prošlosti u Strategiji pauka (B. Bertolucci, 1969) ili žrtve manijakalnog fašista u Dvadesetom stoljeću (B. Bertolucci, 1976); najčešće se pak pojavljuje kao majka protagonistâ s naznakama jake unutarnje napetosti i opsesivnosti, što je izdvaja iz tipiziranosti ostarijih marginalnih likova. Glumi i na televiziji.

Ostale važnije uloge: Tajna ljubavnica (C. Gallone, 1941); Devet sati, lekcija iz kemije (M. Mattoli, 1941); Večeras ništa nova (M. Mattoli, 1942); Uvijek ću te voljeti (M. Camerini, 1943); Život počinje iznova (M. Mattoli, 1945); Čudo zvonâ (I. Pichel, 1948); Hodaj tiho, stranče (R. Stevenson, 1950); Bijeli toranj (T. Tetzlaff, 1950); Čuda se događaju samo jednom (Y. Allégret, 1950); Svijet vas osuđuje (G. Franciolini, 1952); Strančeva ruka (M. Soldati, 1953); Ljubavnici iz Toleda (H. Decoin, 1953); Drumski razbojnici (R. Vadim, 1957); Brana na Pacifiku (R. Clément, 1958); Široki plavi put (G. Pontecorvo, 1958); Kralj Edip (P. P. Pasolini, 1967); Prva spokojna noć (V. Zurlini, 1972); Suspiria (D. Argento, 1978); Pakao (D. Argento, 1979); Mjesec (B. Bertolucci, 1979); Sezona mira u Parizu (P. Golubović, 1981).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

VALLI, Alida. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/5350>.