ULJANOV, Mihail Aleksandrovič

ULJANOV, Mihail Aleksandrovič, sovj. glumac i redatelj (Bergamsk, Sibir, 20. XI 1927). Glumu počinje učiti u Omsku, potom prelazi u Moskvu i 1950. diplomira u školi kazališta Ščukin; karijeru otpočinje u kazalištu Vahtangov. Na filmu debitira 1953. Zbog rustična izgleda odmah je tipiziran u pučkim likovima autoritarnih partijskih vođa i društv. funkcionara (npr. u filmovima J. P. Jegorova, s kojim u početnom razdoblju često surađuje); najviše uspjeha ima tumačeći beskompromisnog Jegora Trubnjikova u Predsjedniku (A. A. Saltikov, 1964), čiji karakter oslikava sa svim proturječnostima takvih ličnosti. Znatan odmak predstavljaju interpretacije ekstravertnoga, neobuzdanog Dimitrija u filmu Braća Karamazovi (I. A. Pirjev, 1969), koji je — nakon smrti redatelja — i dovršio (s kolegom-glumcem K. J. Lavrovom), i carističkog generala Černote u Bijegu (A. A. Alov i V. N. Naumov, 1970). U ratnom spektaklu Oslobođenje (J. N. Ozerov, 1969-71) tumači — zbog velike fiz. sličnosti — maršala Žukova, što ponavlja u još nekoliko filmova. Izuzetnu glum. kontrolu te bogat psihol. i emocionalni raspon ponajviše iskazuje tumačenjem likova u kriznim situacijama: konformiranog pisca u krizi u Temi (G. A. Panfilov, 1977) i umirovljenog visokog funkcionara u Privatnom životu (J. J. Rajzman, 1982), za što je nagrađen na festivalu u Veneciji. Režirao je film Baš onaj posljednji dan (Samyj poslednyj den’, 1973), u kojem je i glumio. Mnogo nastupa i na televiziji.

Ostale važnije uloge: Dom u kojem živim (L. A. Kulidžanov i J. A. Segelj, 1957); Živi i mrtvi (A. B. Stolper, 1964); Legenda o Tillu Eulenspiegelu (A. A. Alov i V. N. Naumov, 1975); Izbor cilja (I. V. Talankin, 1976); Vojnici slobode (J. N. Ozerov, 1977); Bez svjedoka (N. S. Mihalkov, 1983); Bitka za Moskvu (J. N. Ozerov, 1985).

LIT.: N. Zorkaja, Mihail Uljanov, Moskva 1966; N. Zorkaja/I. Šilova, Mihail Uljanov, Moskva 1975; G. A. Kapralov, Mihail Uljanov, Moskva 1984.