TEORIJE AVANGARDE

traži dalje ...

TEORIJE AVANGARDE, učenja teoretičara koji su svoja shvaćanja film. medija zasnivali na postavkama izvan uobičajenih tokova mišljenja o njemu — bilo kao poetikâ avangardnih težnji u stvaralačkoj praksi, bilo kao autohtone teorije. Prvi je bio F. T. Marinetti, koji je na film primijenio zahtjeve futurizma (što ih je sâm proklamirao). Teoretičari prve i druge avangarde (F. Léger, A. Gance, G. Dulac, H. Richter) branili su koncepte koji su se vezivali uz → čisti film (→ apstraktni film, te → impresionizam i → nadrealizam u Francuskoj i Njemačkoj 20-ih godina i kasnije). R. Kurtz i L. H. Eisner zastupaju pak → ekspresionizam. U 40-im i 50-im godinama u Francuskoj djeluju A. Kyrou, zastupnik nadrealizma, i J.-I. Isou, s posebnom teorijom filma kao »protjecanja reprodukcije«, a u SAD M. Deren, preteča → strukturalističke škole, i S. Vorkapich, zastupnik stvaralačke montaže. S pojavom am. → undergrounda, poetike ličnog opredjeljenja objavljuju J. Mekas, M. Snow, S. Brakhage i dr. Posebno se ističe koncept materijalističkog filma P. Sharitsa, u kojem se izraz usredotočuje na materijalnu i optičku podlogu fotogr. procesa (vrpca, perforacija, zrno u emulziji, svjetlosna i zv. registracija itd.).

LIT.: G. Youngblood, Expanded Cinema, New York 1970; P. Adams Sitney, Visionary Film, New York 1974; P. Adams Sitney, The Essential Cinema, New York 1975.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

TEORIJE AVANGARDE. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/5155>.