TEORIJA FILMA

traži dalje ...

TEORIJA FILMA, spekulativna disciplina koja film proučava kao sredstvo komunikacije i kao umjetnost, istražujući suštinu i sastavne elemente film. fenomena, postupke koji se primjenjuju pri stvaranju i načine primanja film. djela. Obično se smatra da je T. dio → filmologije, s obzirom na tumačenje po kojem je filmologija sintetička disciplina sačinjena od svih nauka koje razmatraju medij, mada je — historijski promatrano — filmologija samo jedno od niza različitih usmjerenja u razvoju teorije filma. Ponegdje (npr. na franc. jezičnom području) često se zamjenjuje terminom → estetika filma (koji nije općeprihvaćen). Uža upotreba pojma, po kojoj je T. komplementarna estetici filma u smislu distinkcije što ju je M. Dessoir uspostavio između opće nauke o umjetnosti i filoz. estetike, nije zapažena.

Prvi, rudimentarni oblici teorijskog razmišljanja o filmu javljaju se još u prvom deceniju XX st. u Italiji i Francuskoj kao fragmenti kritičkih prikaza filmova ili ogleda o teatru; Poljaci pretendiraju na to da je teorija filma rođena u njihovoj zemlji još u posljednjim godinama XIX st. — u tekstovima Bolesława Matuszewskog, koji je pisao o filmu kao hist. dokumentu. Međutim, u prve sistematske teorije filma ubrajaju se rana učenja R. Canuda u Francuskoj (oko 1911) te N. V. Lindsaya (1914) i H. Münsterberga (1916) u SAD. Najranija teorijska škola, koja film. medij shvaća kao izraz ljudske duhovnosti saopćen posredstvom predočavanja fiz. svijeta, razvija se u Francuskoj 20-ih godina, s rezonancama sve do sredine stoljeća u učenjima → vizualizma, koji — pored Canuda - reprezentiraju i L. Delluc, G. Dulac, L. Moussinac, É. Faure, J. Epstein, E. Vuillermoz i dr. U razdoblju nij. filma javljaju se još → montažna škola u SSSR-u, koju su činile teorije što su estetsku prirodu filma vidjele u povezivanju kadrova radi stvaranja značenja koja u sâmim kadrovima nisu bila sadržana (L. V. Kulješov, D. Vertov, V. I. Pudovkin, S. M. Ejzenštejn i dr.), i → formativna teorija, koja najčešće proučava razlike između dojma stvarnosti i dojma što ga stvara film. slika, stavljajući težište na posebne uobličavateljske postupke koje medij filma nudi, tzv. »specifična izražajna sredstva« (Münsterberg, R. Arnheim, B. Balázs, R. Spottiswoode i sl.). Teorijska učenja nastala u epohi nij. kinematografije imala su pojedinačnih ili grupnih odjeka i u razdoblju zv. filma, sve do današnjeg dana (A. Gerbi, G. Debenedetti, S. A. Luciani, C. Ragghianti, a naročito U. Barbaro i L. Chiarini u Italiji, E. Iros i G. Groll u Njemačkoj, A. Malraux u Francuskoj, P. Rotha i R. Manvell u Vel. Britaniji, V. N. Ždan u SSSR-u, J. Kučera u ČSSR i → gramatičari u raznim zemljama). Posebnu orijentaciju, koja se proteže od najranijih dana do najnovijeg vremena, čine → teorije avangarde, koje promatraju film sa stajališta pojedinačnih poetika što se postavljaju izvan uobičajenih tokova mišljenja o mediju ili raspravljaju o problemima tzv. eksperimentalnog i avangardnog stvaralaštva (F. T. Marinetti, F. Léger, H. Richter, M. Deren, S. Vorkapich, J. - I. Isou, J. Mekas, M. Snow, S. Brakhage, P. Sitney Adams, G. Youngblood, R. Gidal i dr.).

Moderna teorija filma, prema vladajućem shvaćanju, počinje sa A. Bazinom i njegovim proučavanjem ontoloških aspekata film. slike (1946) koji uzrokuju intenzivan dojam fiz., naročito prostorne stvarnosti u gledaočevoj svijesti, a na čemu se zasniva psihol. i estetsko svojstvo medija. G. Cohen-Se’at je osnivač → filmologije, spekulativne discipline koja se služi metodom i spoznajama dr. naukâ da bi objasnila film. fenomen; to je potaknulo razvoj gl. teorijskih škola novijeg vremena. Prva je → fenomenološka škola, koja se oslanja na fenomenološku filoz. misao (M. Merleau-Ponty, É. Souriau, J. - J. Riniéri, R. Ingarden, P. Laffay, R. Munier, u novije vrijeme S. Cavell i G. W. Linden), a također i na proučavanja u oblasti psihologije percepcije (A. Michotte van den Berck, H. Wallon), zatim na teološke spekulacije (A. Ayfre, H. Agel) te na dostignuća antropologije (E. Morin). U 60-im i 70-im godinama dominirala je → semiološka škola zasnovana na strukturalističkim shvaćanjima čije je porijeklo u strukturalnoj lingvistici F. de Saussurea i semiotičkoj logici Ch. S. Peircea i Ch. Morrisa; glavni su prethodnici bili rus. formalisti V. B. Šklovski, J. N. Tinjanov, B. M. Ejhenbaum i R. Jakobson, a vodeći predstavnici R. Barthes, J. Mitry, Ch. Metz i dr. u Francuskoj, P. P. Pasolini, U. Eco, G. Bettetini i E. Garroni u Italiji, V. V. Ivanov i J.M. Lotman u SSSR-u, A. Jackiewicz i A. Helman u Poljskoj, P. Wollen u Vel. Britaniji i kritički orijentirani B. Henderson u SAD. Poseban ogranak ovog usmjerenja, koji je objedinio metode strukturalizma i marksizma te nasljedovao → marksističku teoriju iz 30-ih i 40-ih godina (W. Benjamín, A. Hauser, Gy. Lukács, J. H. Lawson, Th. Adorno, G. Aristarco /pored Barbara i Chiarinija/) čini neomarksističko usmjerenje iz 60-ih i 70-ih godina nastalo u Francuskoj, a kasnije prošireno i u dr. sredine, čiji su gl. predstavnici J.-L. Baudry, J.-P. Lebel, J.-L. Comolli, P. Bonitzer, J.-P. Oudart i N. Burch. Najnovija varijanta ove strukturalističke orijentacije obuhvaća pristaše tzv. dubinske analize filma, koja se usmjeruje na analizu pojedinačnih film. djela (M.-C. Ropars-Wuilleumier i R. Bellour u Francuskoj, S. Heath u Vel. Britaniji). Svojevrsni su sljedbenici Bazinovih učenja, koji se ne mogu svrstati ni u jednu od spomenutih škola, tzv. postbazinovciA. Astruc s teorijom filma-nalivpera i M. Martin, uz krug kritičara i esejista oko časopisa »Cahiers du Cinéma« koji su 50-ih godina zastupali → politiku autorâ (F. Truffaut, É. Rohmer, M. Mourlet, A. Sarris i dr.), bliskim učenjima teoretičara-realista S. Kracauera te apologetâ → filma-istine u Francuskoj u isto vrijeme (Comolli u prvoj fazi i L. Marcorelles), nastavljačâ dokumentaristički orijentiranih mislilaca iz 30-ih godina kao što su J. Vigo i J. Grierson.

Teorija filma je Cohen-Séatovim inicijativama odmah poslije II svj. rata kao predmet univerzitetske nastave prodrla najprije na Sorbonne u Parizu, a zatim i u visokoškolske nastavne programe u Italiji, SSSR-u, SFRJ, Nemačkoj, SAD i dr., a predaje se i na specijaliziranim film. školama u svijetu pod različitim nazivima (teorija filma, estetika filma, filmologija), obuhvaćajući historiju film. teorija i sustavno učenje o mediju.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

TEORIJA FILMA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/5152>.