LZMK

Filmska enciklopedija

TELEVIZIJA Filmska traka traži dalje ...

TELEVIZIJA (grč. tele: daleko; lat. visio: pojava, viđenje), sistem snimanja, zapisivanja, prenošenja i emitiranja slike i zvuka elektroničkim putem. Fiziološki, T. u osnovi funkcionira na istom principu kao i film — principu → perzistencije vida. Prizor koji se želi registrirati »rastavlja« se na određeni broj (ovisno o tv-sistemu) slika, slike na linije, a one na pojedinačne točkice (piksele) koje čine tv-sliku. S obzirom na to da se čitav proces odvija elektronski (za razliku od filma koji sliku bilježi kem. putem), takva se slika može odmah (bežično odn. kablovski) emitirati, ili pak zapisati na magn. vrpci.

Povijest. Može se podijeliti u nekoliko razdoblja. Prvo je razdoblje mehaničke televizije, kada se slika rastavlja i sastavlja uz pomoć meh. uređaja kao što su rotirajući disk ili zrcalo. Osnove ovog sistema dao je 1884. Nijemac P. Nipkow patentom rotirajućeg diska sa spiralno raspoređenim otvorima. Na tom se principu temelje i prvi prijenosi crno-bijelih slika između 1923. i 1925 (J. L. Baird u Vel. Britaniji te C. F. Jenkins u SAD). Elektronska televizija zasniva se na korištenju katodnih cijevi za analizu i sintezu slike. Osnove ovog principa postavili su Rus B. Rosing (1907) te Englez A. Campbell-Swinton (1908-11), dok se pravim početkom ovog sistema smatra elektronski analizator (iconoscope) koji je V. Zworykin patentirao 1923. u SAD. Razvoj elektronske televizije doveo je i do prvoga redovnog emitiranja tv-programa (brit. BBC, 1936). Nakon II svj. rata (koji je usporio razvoj televizije), definitivno se uspostavljaju tv-standardi kakve danas poznajemo. Televizija u boji se eksperimentalno razvija još od 1909; prvi praktični rezultati u okviru meh. sistema postignuti su 1920 (H. E. Ives i J. L. Baird), a elektronska televizija u boji praktično je riješena 1940. Nakon rata, komerc. eksploatacija televizije u boji započinje 1953. u SAD (standard NTSC) te 1967. u SR Njemačkoj (sistem PAL) i Francuskoj (sistem SECAM). God. 1962, lansiranjem prvoga telekomunikacijskog satelita Telstar, započinje epoha satelitske televizije. Premda je ovaj satelit omogućavao tek 22 min neprekidnog prijenosa tv-informacije, dalji razvoj tzv. geostacioniranih satelita omogućio je da čitav svijet bude povezan tv-informacijom 24 sata dnevno.

Televizija u Jugoslaviji. Prvi poznati napis o televiziji u nas pojavio se u decembru 1924. u časopisu »Telegraf i telefon« pod nazivom Televizija i fototelegrafija. Slovenac Anton Kodeli već 1926. eksperimentira s meh. tv-sistemom, a Josip Slišković je prvi Jugoslaven koji se pojavio na tv-ekranu (1936, tokom tv-prijenosa između Leipziga i Berlina). Prva tv-emisija u Jugoslaviji dogodila se također 1936, zahvaljujući niz. tvrtki Philips koja je na Zagrebačkom zboru (danas Velesajam) organizirala primopredajnu stanicu, a sl. događaj (u koga su bili uključeni i naši izvođači) odigrao se 1938. na beogradskom Sajmu. Prva knjiga o televiziji tiskana je u Zagrebu 1937, a napisao ju je (pod nazivom O savremenoj televiziji) profesor Zagrebačkog sveučilišta Josip Lončar.

Prva tv-emisija koja je u cijelosti bila djelo jugosl. tv-poslenikâ emitirana je za zatvoreni krug gledalaca 3. IX 1956. u prostorijama Radio-Zagreba, dok je prvi izravni prijenos pratio predsjednika Tita na otvaranju Zagrebačkog velesajma (7. IX 1956). U novembru 1956. započelo je redovito emitiranje programa iz studija RTV Zagreb, a 29. XI 1958. emitiran je prvi zajednički program tv-studija Zagreb, Beograd i Ljubljana.

Suvremena televizija označena je raznolikošću proizvodnih i distributivnih modela. Globalna televizija emitira se putem satelita i pokriva velike dijelove Zemlje. Osim za razmjenu vijesti između pojedinih tv-stanica ili izravno emitiranje važnih događaja za gledaoce širom svijeta, satelitska distribucija danas služi i za emitiranje niza raznolikih, najčešće visoko specijaliziranih programa (vijesti, sport, muzika, filmovi, dječji programi...). Satelitski programi distribuiraju se uz pomoć dviju različitih tehnologija. Komunikacijski sateliti služe u prvom redu za »pokrivanje« zemaljskih stanica koje onda (najčešće putem kabela) dalje distribuiraju ove programe, dok DBS (sateliti za izravno emitiranje) služe za individualni prijem (uz pomoć malih, tanjurastih antena) satelitskih programa. Regionalna televizija predstavlja klas. način proizvodnje i distribucije tv-programa. Emitiranje se vrši uz pomoć visoko-frekventnih, elektromagn. valova, i to preko specijalnih odašiljača koji moraju biti postavljeni u dosegu optičke vidljivosti. Programi se stvaraju unutar drž. ili komerc. tv-stanica i najčešće »pokrivaju« jednu zemlju ili regiju. Ovi nacionalni programi najčešće su univerzalni, tj. nemaju neku snažniju tematsku specijalizaciju. Iz te činjenice proizlaze najveće prednosti (raznolikost i informativnost), kao i najveće mane (»svaštarenje«, pravljenje programa za »prosječnog gledaoca«) ovakvih programa. S obzirom na to da su izuzetno važni za stvaranje i održavanje nacionalnoga, polit. i kult. identiteta jedne sredine, posve je sigurno da će se, bez obzira na snažnu konkurenciju specijaliziranih programa, uspjeti održati. Lokalna televizija označava u stvari 2 pojma — lokalnu proizvodnju te lokalnu distribuciju programa. Lokalna proizvodnja programa predstavlja odgovor na shematizirani program »velike televizije« koji je pravljen za »svakoga i nikoga«, dakle za tzv. idealnog gledaoca. Zbog toga u stvaranju lokalnih programa (koji se najčešće bave problemima sredine u kojima nastaju) sudjeluju lokalne, interesne ili altern. društvene grupe koje ne pronalaze svoje interese u programima »velike (regionalne) televizije«. Ovi se programi distribuiraju posredstvom kabelskih sistema ili uz pomoć low power odašiljača. Lokalna distribucija tv-programâ u pravilu je kabelska, jer je tako moguće prevladati ograničenost klas. distribucije uz pomoć odašiljača koja omogućava gledanje tek nekoliko programa. Suvremeni kabelski sistemi omogućavaju praćenje i do stotinjak različitih programa — od programa velikih drž. odnosno komerc. sistema, preko široke palete specijaliziranih, satelitskih programa, pa do lokalnih ili čak individualnih programa. Osobna televizija započinje 1968, kada jap. tvrtka Sony iznosi na tržište prvi prijenosni video-sistem — portapak. Taj jednostavan, lagan i relativno jeftin sistem prvi put omogućuje pojedincima izvan velikih tv-sistema aktivno bavljenje televizijom, te distribuciju tih programa putem video-vrpci ili kazeta. Snažan video-pokret koji izrasta krajem 60-ih godina u SAD baziran je na ovomu tehnol. pronalasku, a označavaju ga porasla soc. svijest s jedne, te postojanje suvremenoga lik. konceptualnog i eksperimentalno-film. izraza s druge strane. Na taj se način formiraju 2 snažne struje video-pokreta (najprije u SAD, a zatim i u čitavom svijetu) — socijalni i umjetnički video — kao najaktivniji oblici osobnog bavljenja televizijom. God. 1977. na tržištu se javljaju jednostavni, kazetni kućni magnetoskopi (video-recorderi) koji omogućavaju svakome da snima i reproducira tv-program u vrijeme kada to želi. Tako gledalac definitivno postaje neovisan o satnici tv-emitiranja, pa — uz mogućnost najma snimljenih kazeta — može stvarati vlastiti program.

Estetika televizije u svom razvoju ukratko ponavlja dileme koje su se javljale i na počecima filma, s tom razlikom da osnovna kontroverza — može li se u slučaju televizije govoriti o umjetnosti ili ne — ni do danas nije razriješena. Premda se i u slučaju televizije mogu upotrijebiti gotovo svi argumenti → R. Arnheima o nemogućnosti reproduciranja stvarnosti, ostaje činjenica da je T. u svojim počecima (pa na neki način i do danas) bila snažno vezana uz 2 već definirana medija — radio (od koga je preuzela programsku shemu, kao i neke žanrovske oblike) te film (od koga je preuzela najveći dio izražajnih sredstava). Ipak, s obzirom da je T. u svojoj suštini elektronski medij, treba reći da postoje 2 osnovna elementa koji govore o specifičnim izražajnim mogućnostima televizije. S jedne strane radi se o mogućnostima izravnog prenošenja prizorâ iz stvarnosti, tj. o potrebi da se događaj interpretira praktično za vrijeme njegova trajanja. Za razliku od dokum. filma, gdje su registracija događaja i njegovo montažno-dramaturško uobličenje 2 odvojena procesa, u slučaju izravnog tv-prijenosa ti se procesi odvijaju simultano što, bez obzira na unaprijed odabranu shemu prijenosa, uvijek ima za posljedicu »otvorenu formu«. Druga kreativna specifičnost televizije vezana je uz samu prirodu televizijske slike koja zbog svoje elektronske strukture omogućava direktnu intervenciju u svaki element slike. Digitalna obradba tv-slike, kompjutorska grafika, tv-animacijski sistemi — sve je to otvorilo neslućene mogućnosti u kreativnom korištenju medija.

U svom razvoju, T. je sebi prilagodila čitav niz radiofonijskih žanrova, a razvila je i niz specifičnih programskih oblika. Primjer muz. video-spota, koji u sebi sjedinjuje iskustva muz. filma i umj. videa, možda najbolje govori o načinu na koji T., koristeći (kao i ostale umjetnosti XX st.) elemente dr. umjetnosti, stvara vlastite, autohtone programske (pa i estetske) forme.

Televizija i film se od sâmih početaka nalaze u složenim uzajamnim odnosima koji se mogu svesti na 3 razvojne faze. Prva označuje razdoblje od početaka tv-programa (1936) pa do 1956, kada je izumljen prvi magnetoskop (uređaj za bilježenje tv-slike na magn. vrpcu). Ovaj period možemo nazvati film umjesto televizije, jer u njemu film ostvaruje neke funkcije televizije (prije svega funkciju bilježenja). U to vrijeme jedini način da se tv-snimka zabilježi i sačuva bio je proces kineskopiranja, tj. snimanja direktno s tv-ekrana na film. Osim ove funkcije, u tom periodu film služi i za bilježenje svih onih situacija do kojih tv-kamere (tada glomazne i ovisne o napajanju iz el. mreže) ne mogu doprijeti. Uz sve ovo, televizijski je program od sâmih početaka u sebi sadržavao niz igr., dokum. i anim. filmova, tako da je ovisnost televizije o filmu bila potpuna. Druga faza započinje izumom magnetoskopa, a naročito dolazi do izražaja konstrukcijom prvih prijenosnih (ENG) tv-kamera (1968). U ovom razdoblju, koje možemo nazvati i film i televizija, T. se tehnološki osamostaljuje, pa dolazi do mogućnosti usporedbe film. i tv-slike. Činjenica je da film još uvijek ima veću rezoluciju, odnos kontrasta i nijansi, ali zato elektronska slika ima veću mogućnost kontrole za vrijeme snimanja, veću osjetljivost, kao i daleko veće mogućnosti montaže i obradbe. Posebno osjetljivo pitanje predstavlja emitiranje filmova na televiziji. Najčešći se prigovori svode na to da film. slika »gubi«, da je tv-ekran premalen za film. totale, da se ne mogu vjerno reproducirati sve nijanse film. slike, a ponajveće (opravdano) zgražanje izaziva interveniranje u sliku, bilo prekadriranjem (svođenjem cinemascopea ili wide-screena na stand. format) ili pak naknadnim bojenjem crno-bijelih filmova. Bez obzira na ove diskusije, baš u spomenutom razdoblju dolazi do nagle i snažne koprodukcije između filma i televizije. Dokum. film, koji je gotovo iščezao iz kina, suvereno »vlada« tv-programima, crt. serije postaju nezaobilazni element svakoga tv-programa, a čak i najistaknutiji redatelji poput I. Bergmana, F. Fellinija ili R. W. Fassbindera uspješno surađuju s televizijom. Odnos filma i televizije bitno će se promijeniti u bliskoj budućnosti vjerojatnim uvođenjem sistema televizije visoke definicije. Ovaj sistem s dvostruko većom oštrinom (rezolucijom) od današnjega, te s omjerom ekrana 3:5, omogućit će sliku koju prosječni gledalac neće biti u stanju razlikovati od filmske. Zbog toga se pretpostavlja da ulazimo u treću fazu odnosa televizije i filma, fazu — televizija umjesto filma. Televizija visoke definicije omogućuje već danas snimanje elektronskim putem, te zatim prebacivanje na film i klasičnu film. distribuciju. Osim snimanja, ova tehnologija omogućuje i postprodukciju (montažu i elektronsku obradbu) bilo film. bilo tv-slike, a najveću će primjenu vjerojatno imati u distribuciji. Naime, umjesto da se od jednog filma (snimljenog filmski ili elektronski) napravi nekoliko tisuća kopija (npr. u SAD), montirani film se — praktično bez gubitaka — može prebaciti na video-vrpcu visoke definicije i emitirati putem satelita u nekoliko tisuća kinematografa opremljenih video-projektorima za taj sustav. Posve je sigurno da će tehnologija televizije visoke definicije omogućiti i izuzetno kvalitetnu i veliku sliku u domovima tv-gledatelja. Praćena visoko kvalitetnim zvukom, takva će slika bitno izmijeniti navike gledanja filmova i tv-programa u budućnosti.

LIT.: J. Lončar, O savremenoj televiziji, Zagreb 1937; K. Novosel, Vi, ja i televizija, Zagreb 1967; J. Habermas, Javno mnenje. Istraživanja u oblasti jedne kategorije građanskog društva, Beograd 1969; The Focal Encyclopedia of Film & Television Techniques, London 1969; V. Petrić, Osma sila, Beograd 1971; M. McLuhan, Understanding Media, London 1971; I. Mandić, Mysterium televisionis, Split 1972; R. Williams, Television Technology and Cultural Form, Glasgow 1974; D. Davis, Gramatika televizijske proizvodnje, Zagreb 1975; J. Hawkins, Understanding Television, London 1976; E. Statheff/R. Bretz/L. Gartley, The Television Program, New York 1976; A. Willener/G. Milliard/ A. Ganty. Videology und Utopia, London 1976; D. Davis/A. Simmons, The New Television: A Public/Private Art, Cambridge/London 1977; J. Fireman, TV Book. The Ultimate Television Book, New York 1977; B. Kalezić, Televizija, tvrđava koja leti, Novi Sad 1978; J. A. Bogomolov, Problemi vremena u umjetničkoj televiziji, Sarajeo 1979; M. Ristić, Videosfera, Beograd 1986; V. Tenžera, Zašto volim televiziju?, Zagreb 1988.

N. Pu.


Citiranje:
TELEVIZIJA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 10.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5145>.

kratice i simboli