TASHLIN, Frank

TASHLIN, Frank, am. redatelj, scenarist i animator (Weehawken, New Jersey, 19. XI 1913 — Beverly Hills, California, 5. V 1972). Napustivši sa 13 godina školu bavi se najrazličitijim poslovima, ali i upisuje dopisnu školu crtanja. U dodir s filmom dolazi kao »potrkalo« u poduzeću M. Fleischera u New Yorku. Od 1930. radi kao animator kompanije RKO u New Yorku, a 1930-36. crta i stripove za vodeće magazine (pod pseudonimom Tish-Tash). U Hollywoodu od 1933, naizmjence djeluje kao animator, scenarist i redatelj crt. filmova (npr. u serijama Merrie Melodies, Looney Tunes i Bugs Bunny), surađujući s kompanijama Warner Bros, MGM i Columbia, te sa W. Disneyjem. Osim toga, gegmen je i scenarist za H. Roacha (npr. filmovi sa Stanliom i Oliom), od 1945. neko je vrijeme anonimno gegmen H. Marxa (npr. Noć u Casablanki, 1946, A. Mayoa), a od 1944. učestalije radi kao scenarist igr. filmova (npr. Djevojka iz varijetea, 1947, G. Marshalla i Bljedoliki, 1948, N. Z. McLeoda). Red. karijeru otpočinje korežijom 1951; većini svojih projekata je i (ko)scenarist. Radeći uglavnom za Paramount i 20th Century-Fox, ubrzo postaje jedan od najčuvenijih am. redatelja komedija, ujedno jedan od rijetkih koji komično gradi i na najuže vizualnim sredstvima (pod izravnim utjecajem crtanofilm. satire i moći transformacija). Prvi samostalni film Sin bljedolikog (Son of Paleface), sa B. Hopeom, režira 1952; za Tashlinove vizualne preferencije, djelo je odveć verbalne komike. God. 1955-64. surađuje sa J. Lewisom (do 1956. i sa D. Martinom), komičarom koji brzinom i radikalnošću reakcijâ uspijeva pratiti Tashlinovu vizualnu maštu; zajedno snimaju 8 filmova (Artisti i modeli — Artists and Models, 1955; Hollywood ili propast— Hollywood or Bust, 1956; Muška gejša — The Geisha Boy, 1958; Rock-a-Bye Baby, 1958; Cinderfella, 1960; Pa to je samo novac! — It’s Only Money, 1962; Tko pazi na dućan?/Ludorije Jerryja Lewisa — Who’s Minding the Store?, 1963; Zaljubljeni bolničar — The Disorderly Orderly, 1964). Sklonost karikaturalnomu i grotesknomu pokazuje i njegov dalji izbor glumaca. Tako, omiljena glumica mu je »hipertrofirana« J. Mansfield (koju pretvara u neku vrstu ekstravagantne, raskošne i glupe Betty Boop), a tu su još B. Hope, T. Ewell, T. Randall, D. Kaye i dr. (Poručnik je nosio suknju — The Lieutenant Wore Skirts, 1956; Djevojka tu ne može pomoći — The Girl Can’t Help It, 1956; Žudnja za muškarcem — Will Success Spoil Rock Hunter?, 1957; Budi jednom i za mene — Say One for Me, 1959; Stan neženje — Bachelor Flat, 1961; Čovjek iz Diners’ Cluba — The Man from the Diners’ Club, 1963).

Izrazito maštovit i inventivan, T. uspijeva sjediniti animacijski geg (sardonski apsurdan, »antigravitacijski«) i luckasti dijalog, odn. elemente slapsticka i sofisticirane komedije. Stripovi, EPP, televizija, film, strojevi, sve to zlostavlja izmrcvarenu psihu frustriranoga, »hiperciviliziranoga« tashlinovskog junaka, dotučena represivnim rekvizitarijem am. uspjeha: pićem, automobilima, robom svake vrste, velikim grudima...; ti delirični i groteskni filmovi, bez mnogo moralizma ili suosjećanja, žestoka su karikatura suvremene Amerike. Žanrovska kritika u Tashlinu je vidjela popartističkog proroka, dok su ga konzervativniji tumači smatrali redateljem sporna ukusa.

Ostali filmovi: Prvi put (The First Time, 1952); Oženi me ponovno (Marry Me Again, 1953); Ona je znala što hoće (Susan Slept Here, 1954); Umorstva po abecedi (The Alphabet Murders, 1965, u Vel. Britaniji); Čamac s prozirnim dnom (The Glass Bottom Boat, 1966); Hir (Caprice, 1967); Privatna mornarica narednika O’Farrella (The Private Navy of Sgt. O’Farrell, 1968).