TANHOFER, Nikola

TANHOFER, Nikola, redatelj, snimatelj i scenarist (Sesvete, 25. XII 1926). Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao snimatelj debitira u filmu Zastava (B. Marjanović, 1949) — fotografijom na razini tadašnjih visokih svjetskih standarda, osobito s obzirom na tretman svjetla, kompoziciju i uopće likovnost kadra. U Plavom devet (K. Golik, 1950, sa S. Zalarom) uspostavlja kontinuitet u atmosferi i optičkoj »vizuri« filma (iako se radnja zbiva na brojnim različitim lokacijama — i interijerima i eksterijerima), a ističe se i vještom uporabom maketa. U Sinjem galebu (B. Bauer, 1953) kamera je posebno ekspresivan element — s obzirom na kompoziciju kadra, kutove snimanja, vrsno korištenje → stražnje projekcije (prvi put u jugosl. kinematografiji) i trikova (snimke na moru), te izgradnju atmosfere (prizori predvečerja). U tom razdoblju snima još igr. filmove Ciguli miguli (1952) i Opsada (1956, i koscenarist) B. Marjanovića, a kasnije i epizode V. Kljakovića i A. Vrdoljaka u omnibusu Ključ (1965). Dokazavši se kao jedan od najkompetentnijih snimatelja neposredno poratnog razdoblja, T. se posvećuje režiji (svojim je projektima ponekad i koscenarist), a snim. rad u tim filmovima prepušta drugima (S. Zalar, M. Stojanović, B. Ivatović, T. Pinter, A. Markić). Debitira filmom Nije bilo uzalud (1957) s temom o borbi protiv zaostalosti na selu, koji među tadašnjim jugosl. filmovima (još podosta indoktriniranim socrealizmom) odudara pojačanim naglaskom na privatnim problemima likova. Slijedi njegovo najuspjelije djelo H-8 (1958), zasluženo nagrađeno na festivalu u Puli za film godine i režiju, što je predstavljalo iznenađenje, jer je za favorita važio tal. redatelj G. De Santis (Cesta duga godinu dana); ta dramaturški i režijski vrsno iscizelirana priča o putnicima autobusa koji će doživjeti (unaprijed najavljenu) nesreću, nepogrešiva ritma i istinskog suspensea, vjerojatno je prvo doista efektno ostvarenje suvremene tematike u jugosl. kinematografiji. Slijede manje uspjeli Osma vrata (1959), akciono-psihol. ratna drama, i Sreća dolazi u devet (1961), prvi jugosl. cjelovečernji film fantastike (prema motivima bajke H. Ch. Andersena). Nakon toga režira 2 uspjelija, ali od kritike pomalo potcijenjena filma: akciono-psihol. dramu iz NOB-e Dvostruki obruč (1963) te Svanuće (1964) suvremene tematike, o emocionalno složenim odnosima tzv. malih ljudi. Napokon, 1970. realizira još 1 film suvremene tematike — Bablje ljeto, o zapletenim odnosima urbanih likova. U njemu je i snimatelj, iskazujući moderni senzibilitet u uporabi bojâ; originalnost u toj tehnici, kao i visoku lik. kulturu dokazuje i u kratkometr. filmu Recital (1972) P. Krelje. Snimio je i dr. kratkometražne filmove, a surađivao je i na televiziji. God. 1969. na tadašnjoj je Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu osnovao Odsjek filmskog i televizijskog snimanja, na kojem i danas predaje (u rangu redovnog profesora). Kao vrstan pedagog, teoretičar i praktičar, koji se okušao na mnogim područjima film. stvaralaštva (posebno valja istaknuti njegove brojne inovacije na području film. tehnike, koje se i danas koriste), T. je formirao velik broj snimatelja koji djeluju u gotovo svim jugosl. središtima. Objavio je vrlo zapaženu knjigu Filmska fotografija (Zagreb 1981) o osnovama snim. tehnike, te funkciji i izgradnji svjetla na filmu, u kojoj — kao i u svomu pedagoškom radu — vrsno povezuje tradiciju film. fotografije s novim stremljenjima (posebno s obzirom na teoriju i praksu snimanja pri → postojećem svjetlu).