ŠVICARSKA

ŠVICARSKA. Prva kinemat. projekcija održana je 1. svibnja 1896, za Nacionalne izložbe u Ženevi. Ondje već iste godine prva »domaća« snimanja vrši Maurice Andréossi, koji do 1899. vodi i prvo kino. Jači razvitak filma zapaža se od 1924, kada Lazar Wechsler u Zürichu osniva proizvodnu kuću Praesens (više desetljeća vodeću u njem. dijelu Švicarske). Od nij. produkcije malo je sačuvano; zna se za film. reportaže avijatičara Mittelholzera, dokum. filmove C.-G. Duvanela, te film. burleske Roberta Floreyja, u kojima je glumio »švicarski Chaplin« Walter Gfeller. U zv. razdoblju dugo prevladavaju turistički dokum. filmovi (iako su vrlo zapaženi znanstveni Augusta Kerna iz Basela), dok igrane tek povremeno snimaju stranci (npr. »Otmica«, 1934, Dimitrija Kirsanoffa, s glazbom Arthura Honeggera). Prvi posve švic. filmovi koji privlače pozornost su »Kocka za igru« (1939) Maxa Hauflera na francuskom, kao i »Romeo i Julija na selu« (1942) Hansa Tromera i Valeriana Schmidelyja, te »Pješak Wips« (1938), »Zloupotrebljena ljubavna pisma« (1940) i »Posljednja prilika« (1945, nagrađen na prvom festivalu u Cannesu 1946) Leopolda Lindtberga; u Lindtbergovim filmovima međunar. ugled stječe snimatelj Emil Berna. Upravo vrijeme II svj. rata budilo je nade u uspješniji razvitak švic. filma, jer su ondje živjeli i radili mnogi sineasti iz okupirane Evrope (npr. Jacques Feyder); većih rezultata ipak nije bilo, iako je 1941. i 1942. godišnja proizvodnja igr. filmova prvi put premašila 10. Nakon rata švic. film je dulje vremena u opadanju, iako poticajno nastoji djelovati film. časopis »Ciné-Journal Suisse«; određenog uspjeha imaju populistički igr. filmovi Kurta Früha i Franza Schnydera (on 1955. snima prvi švic. film u boji »Heidi i Pierre«), kao i djela stranih redatelja (npr. Luigi Comencini, Ladislao Vajda i Kurt Hoffmann) koji dolaze ekranizirati švic. književnu baštinu (npr. F. Dürrenmatta, G. Kellera, Ramuza i J. Spyri). God. 1948. osnovana je u Lausanni Cinémathèque Suisse, a 1958. izglasana je potreba donošenja zakona o filmu; uspjesi antropoloških dokum. filmova Henryja Brandta s poč. 60-ih godina pospješuju stupanje tog zakona na snagu (1963). Konkretniji znak obnove predstavlja osnivanje produkcije Groupe de Cinq u Ženevi; u nju se udružuju Alain Tanner, Claude Goretta, Michel Soutter, Jean-Louis Roy i Jean-Jacques Lagrange (kojeg zamjenjuje Yves Yersin), pa tako kinematografija na franc. jeziku (posebno djela prve trojice) predstavlja tzv. novi švicarski val (tematski ga odlikuje kritičko preispitivanje nedostatka međuljudske komunikacije, »činovničkog mentaliteta«, dehumanizirajuće tržišne orijentacije društva i sl.). Nakon njih, 70-ih i 80-ih godina uspjeha imaju još Francis Reusser, Jacqueline Veuve, Patricia Moraz, Simon Edelstein, Claude Champion, Michel Rodde, Jean-François Amiguet, Frédéric Gonseth, Alain Bloch, Véronique Goël, Jean-Bernard Menoud i Pierre Maillard (80-ih godina u Švicarsku se vraćaju Jean-Luc Godard i Anne-Marie Miéville, dugo djelatni u Francuskoj). Obnova filma na njemačkom, sa središtem u Zürichu, osjećala se isprva (60-ih godina) samo na polju dokumentaristike, gdje su se isticali Alexander J. Seiler (i producent), Walter Marti i Reni Mertens. Na igr. filmu vršnjaci Grupe petorice uspjehe počinju postizati tek 70-ih godina; s vremenom — kako je produkcija na njemačkom brojnija — oni i preuzimaju primat (budući da vrhunski frankofoni redatelji često rade i u Francuskoj). Posebno se ističu Daniel Schmid, Thomas Koerfer, Markus Imhoof, Fredi M. Murer i Kurt Gloor, a ne zaostaju ni Georg Radanowicz, Daniel Helfer, Peter von Gunten, Xavier Koller, Beat Kuert, Rolf Lissy, Richard Dindo, Klemens Klopfenstein, Villi Hermann, Heinz Bütler, Markus Fischer, Urs Egger, Bernhard Giger, Bruno Moll, Franz Reichle, Bernard Safarik, Jürg Hassler, Matthias Zschokke, Felix Tissi i Mark A. Rissi (na oba jezika snima Nikolaus /Nicolas/ Gessner, kasnije uspješan i u međunar. koprodukcijama). Produkcija na tal. jeziku gotovo je zanemariva, pa su određen ugled stekli tek Remo Legnazzi i Matteo Emery. Ipak, svoj najveći uspjeh na polju igr. filma švic. kinematografija je ostvarila na franc. jeziku: »Opasni potezi/Dijagonala luđaka« (1984) Richarda Demba, inače Francuza, nagrađeni su Oscarom za najbolji film izvan engl. jezičnog područja. I pored značajnih uspjeha u posljednjih dvadesetak godina, te povećane proizvodnje (broj igr. filmova ustaljuje se 80-ih godina na više od 10 godišnje), Š. — kao i ranije — ostaje »izvoznica« film. djelatnika u susjedne, filmski znatno razvijenije zemlje Francusku i (SR) Njemačku; tu se izdvajaju glumci Michel Simon i Jean-Luc Bideau, odn. Maria i Maximilian Schell, Marthe Keller i Ursula Andress, snimatelj Richard Angst i dr.; rijetke »stalne vrijednosti« švic. kinematografije, uz već spomenute, ostaju snimatelji Renato Berta (jedan od vodećih u Evropi) i Robert Gnant, komičar Walter Roderer i karakterni glumac Walo Lüönd.

Š. posjeduje i relativno razvijenu proizvodnju anim. filmova. Nakon ranih početaka (»Monsieur Vieuxbois«, 1921, tandema Lotrac/Cavé) te predratnih eksperimentiranja Juliusa Pinschewera, švic. animacija punu afirmaciju stječe potkraj 50-ih godina radovima bračnog para Gisèle i Ernesta Ansorge, a kasnije i ženevske grupe Carouge pod vodstvom Georgesa Schzvitzguébela.

U Švicarskoj se održava više međunar. filmskih festivala: najznačajniji u Locarnu, a spomenuti valja i one u Solothurnu, Veveyju i Nyonu; u Montreuxu se održava vrlo značajan tv-festival.

Kao i u dr. razvijenim zemljama, broj kino-dvorana opada: od 519 sredinom 70-ih godina do 466 sredinom 80-ih; posjet se održava na prosječnih 3-4 godišnje po stanovniku.

LIT.: B. Edera, Histoire du cinéma suisse d’animation, Lausanne 1979; F. Bucher (urednik), Aspekte des Schweizer Films, Zürich 1980; F. Aeppli/W. Wider, Der Schweizer Film 1929-1964, Zürich 1981; Th. Maurer, Filmmanufaktur Schweiz, Zürich 1982; M. Schaub, Die eigenen Angelegenheiten. Themen, Motive, Obsessionen und Träume des neuen Schweizer Films 1963-1983, Zürich/Basel/Frankfurt a. M. 1983.