ŠPANJOLSKA

traži dalje ...

ŠPANJOLSKA. Prvi film. predstavu održao je 15. svibnja 1896. u Madridu snimatelj braće Lumière Georges Promio, kojem se iste godine pripisuju i prva snimanja u Španjolskoj. Prvi domaći snimatelji su (1897) Eduardo Jimeno i, posebno značajan, Katalonac Fructuos(o) Gelabert; drži se da je već te godine snimao i kratke igr. scene, dok mu se 1 igr. film (250 m) sa sigurnošću može pripisati 1905 (on je i pionir ekranizacijâ knjiž. baštine: »Niska zemlja«, 1907, po A. Guimeràu). U tomu prvom razdoblju još su značajni pionir animacije i film. trika Segundo de Chomón (»španjolski Méliès«) te pionir film. reportaže i svestran redatelj igr. filmova Ricardo De Baños. Desetih godina proizvodnja raste, a posebno su uočljivi tal. i franc. utjecaji (pov. spektakla odn. → Film d’Arta); tada (1917) nastaje i prvi crt. film — »Čudo od bika« Fernanda Marca. U to doba počinje proizvodna konkurencija Madrida i Barcelone, najznačajniji producent je Alberto Marro, a redatelji Antonio Cuesta, Adrià Gual, Femando Delgado, Francisco Camacho, José Buchs, Florián Rey i Benito Perojo. God. 1928. Luis Buñuel osniva prvi španj. kino-klub, a 1929. nastaje prvi veliki međunar. uspjeh španj. kinematografije — »Prokleto selo« Fl. Reya, vrlo zaslužnog za evr. karijeru tada velike zvijezde Imperio Argentine (druga najveća zvijezda razdoblja je Raquel Meller). Prvi zv. film »Tajna Puerta del Sol« (1930) realizira Francisco Elías; pojava zv. tehnike u Španjolskoj nije izazvala takav otpor kao u nekim dr. zemljama Evrope. Otada raste am. utjecaj, pa je 1931. u Madridu održan Hispanoamerički filmski kongres. Proglašenjem Republike iste godine i država se počinje zanimati za kinematografiju. Broj kompanija raste (CEA, Filmófono, Cifesa i dr.), konkurencija Madrida i Barcelone se nastavlja, utjecajna »La Gaceta Literaria« počinje pisati o mediju, u koji se djelatno uključuju i pisci poznate generacije ’27 (npr. Ramón Gómez de la Serna). Ipak, i nadalje prevladava komerc. produkcija, posebno komedije (npr. Edgara Nevillea), dok određene umj. ambicije pokazuje samo Fernando Roldán. Znatno su ambiciozniji španj. dokumentaristi; s više filmova ističu se Carlos Velo i Fernando G. Mantilla, dok najveću pozornost privlači sugestivna »Zemlja bez kruha« (1932) L. Buñuela. Tada se javljaju i prvi film. časopisi, »Popular Film« (anarhistički i »Nuestro Cinema« (komunističko-socijalistički), na čijim se stranicama vode žestoke ideol. polemike. Od proglašenja Republike do građanskog rata proizvedeno je 185 filmova (108 cjelovečernjih), a za građanskog rata (1936-39) 350 filmova (25 dugometražnih); od toga su desničarski ustanici (budući da u početku nisu kontrolirali kinemat. kapacitete u velikim gradovima) snimili svega 1/7, mahom u Berlinu (npr. Fl. Rey i B. Perojo). Na strani Republike djelovali su i neki poznati inozemni sineasti (npr. Joris Ivens, Paul Strand, Roman L. Karmen, Ester I. Šub i André Malraux), a vrlo je jaka bila produkcija anarhistâ (npr. Fernando Mignoni, Pedro Puche, Antonio Sau).

Za građanskog rata prevlast Španjolske na hispanofonomu film. tržištu preuzima Argentina, a i sâma španj. kinematografija isprva je onemogućena zbog razorenih instalacija i brojnih film. djelatnika (ipak, većinom teh. osoblja) koji su u zatvoru ili progonstvu, pa tako Buñuel otada samo još dvaput (1961. i 1970) snima u domovini, a Antonio Momplet postaje jedan od vodećih redatelja Meksika.

Nakon rata kinematografija postaje najvažniji instrument frankističke propagande i počinje djelovati na sasvim novim temeljima (još 1938. u Burgosu je osnovana cenzura). Gl. protagonisti toga novog ustrojstva su producenti Cifesa i Cesáreo González (sâm general Francisco Franco okušava se kao scenarist), njegovo je glasilo revija »Primer Plano« dok su službene film. novosti NO-DO 1943-76. obvezna predigra film. programâ. Organizacijski, kinematografija potpada pod Ministarstvo informacija i turizma, u čijem okviru djeluje Dirección General de Cinematografía y Teatro; u njezinu su sastavu umj. savjet Consejo Superior de Cinematografía, film, novosti NO-DO te Instituto Nacional de la Cinematografía, u čijem su pak sastavu cenzura (Junta de Clasificación y de Censura de las Películas), film. arhiv (Filmoteca Nacional/osnovana 1953/) i film. škola (Instituto de Investigaciones Cinematográficas /osnovan 1947, a 1962. preimenovan u Escuela Oficial de Cinematografía/). Frankistička kinematografija favorizira »politički podobnu« proizvodnju, a tolerira komercijalnu; tako su stvoreni i posebni žanrovi antikomunističkog filma i kolonijalno-misionarskog filma, a vrlo su česta djela relig. tematike, folkloristički i muz. filmovi, pov. filmovi (najčešće iz španj. »zlatnog doba« /XVI i XVII st./), ekranizacije klas. književnosti i komedije. Proizvodnja raste (1939 — 10 dugometr. filmova, 1942 — 52, zatim do 1955. prosječno oko 40), polit. podobnost više je na cijeni no komerc. uspjeh, filmovi na katalonskom jeziku su zabranjeni, a uvoz stranih strogo kontroliran, cenzuriran i financijski »isprepleten« s domaćom proizvodnjom. Najznačajniji redatelji tog razdoblja su Luis Lucía, José Luis Saenz de Heredia, Antonio Román, Carlos Arévalo, Eusebio Fernández Ardavín, Juan de Orduña, Pedro Lazaga, Arturo Ruiz Castillo, Manuel A. García Víñolas, Rafael Gil, Ignacio F. Iquino (i važan producent), Antonio del Amo, Carlos Serrano de Osma, Antonio Mur Oti, Francisco Rovira y Beleta, Antonio Isasi Isasmendi (i važan producent), José Maria Forqué, Julio Coll, César Ardavín, Luis Marquina, Alejandro Perla, Horacio Valcárcel, Manuel Tamayo, te naturalizirani Madžar Ladislao Vajda i, posebno, Argentinac Luis César Amadori (svjetski uspjeh »Prodavačica ljubičica«, 1958); imageu španj. filma tog razdoblja vrlo je značajno pridonio i scenarist Vicente Escrivá. Zvijezde muz. filma Sarita Montiel i Carmen Sevilla stječu i međunar. popularnost, a za to je doba tipičan i velik broj dječjih zvijezda (Pablito Calvo, Joselito i Rocío Durcal, odn. Marisol i Ana Belén /uspješne i kao odrasle/). Pojedini ambiciozniji pokušaji (npr. »Brazde«, 1951, Joséa Antonija Nievesa Condea pod utjecajem tal. neorealizma) ostaju usamljeni, ali pobuđuju kritičke tekstove tada osnovanih revija »Objetivo« i »Cinema Universitario«, koji dovode i do manifestacije Filmski razgovori (1955) u Salamanki, gdje sineasti svih polit. opredjeljenja složno zahtijevaju obnovu španj. filma. Pravih rezultata ipak nema, jer najtalentiraniji i međunarodno najugledniji redatelji Luis García Berlanga svojim oporim humorom (npr. »Calabuch«, 1956, i »Plácido«, 1961) i Juan Antonio Bardem intimističkim djelima pod utjecajem tal. neorealizma duše (npr. »Smrt biciklista«, 1955, i »Glavna ulica«, 1956), zbog neprilikâ s cenzurom, ne uspijevaju ostvariti kontinuiranije opuse; u to vrijeme zapaženi su i projekti Talijana Marca Ferrerija. Dolaskom u Španjolsku am. producenta Samuela Bronstona dolazi do procvata koprodukcijâ, pa je tako 60-ih godina Š. gotovo ravnopravna Italiji u proizvodnji tzv. špageti-vesterna (ističe se redatelj Jesús-Jess Franco), pojedini glumci (npr. Francisco Rabal i Fernando Rey) ostvaruju međunar. karijere, a — dotokom novca — koristi ima i domaća proizvodnja (rekordna god. 1966. sa 164 igr. filma /97 koprodukcija/). Javljaju se novi, školovani redatelji (Manuel Summers Rivero, Mario Camús, Julio Diamante, Miguel Picazo, Jaime Camino, Basilio Martín Patino, José Luis Boráu, Angelino Fons, Juan García Atienza, Javier Aguirre, Jesús Fernández Santos, Juan García Yubero, Antonio Mercero, Eugenio Martín, Francisco Prosper, Francisco Regueiro, José Luis Vitoria, José Luis Font i Alfredo Castellón), pokušaji obnove produkcije na katalonskom (Vicente Aranda, Pere Portabella, Jordi Grau), ali samo Carlos Saura (npr. »Peppermint frappé«, 1967, i »Ana među vukovima«, 1973) uspijeva i u frankističkom razdoblju ostvariti niz i eksplicitno kritičkih filmova o španj. društvu tog doba. Nakon smrti generala Franca padaju mnoge stege (tako nastaje i prilično jaka proizvodnja erotskih filmova /npr. producent i redatelj Antonio Balcázar/), a Demokratski kongres španjolskog filma (1978) u Madridu pokušava iznaći načine da se podigne kvaliteta proizvodnje. Razgranatu djelatnost razvija vodeći producent novijeg vremena Elías Querejeta, slobodnije stvaraju veterani Isasi Isasmendi, Berlanga, Bardem, Saura, Boráu, Camús i dr., definitivno se potvrđuje proizvodnja na katalonskom (npr. Antoni Ribas, Francesc Bellmunt, Carles Durán, José María Nunes, Joaquín Jordà, Ricardo Bofill, José María Forn i Jacinto Esteva /i producent/), javlja se i nova generacija redatelja na španjolskom (Victor Erice, Antonio Eceiza, Manuel Gutiérrez Aragon, Jaime de Armiñán, Pedro Olea, Alfonso Ungría, Jaime Chávarri, Antonio Drove, Ricardo Franco, Pilar Miró, Emilio Martínez Lázaro, José García Sánchez, Fernando Trueba, Bigas Luna, Imanol Uribe, Claudio Guerín Hill, Gonzalo Suárez, Antonio Giménez Rico, Roberto Bodegas i dr.), a dolaze i najveći međunar. uspjesi: José Luis Gard za film »Početi iznova« (1981) dobiva Oscar za najbolje ostvarenje izvan engl. jezičnog područja, dok Pedro Almodóvar za film »Žene na rubu živčanog sloma« (1987) prima više nagrada na prvoj evr. filmskoj nagradi u Zap. Berlinu. Novi španj. film odlikuje se naturalističkim pristupom, često i nedostatkom humora, a tematski je usmjeren preispitivanju građanskog rata i frankističkog razdoblja iz posve novog kuta, utjecaja crkve, konzervativizma, seksualnih frustracija, bigotnosti i neuroza koje razaraju strukturu građanske obitelji (česti likovi »čudaka«), te »teror« te obitelji (ili grupe, čak društva u cjelini) nad pojedincem; tek sredinom 80-ih godina počinju se (brojnije) javljati i komedije, ali i one najčešće prikrivaju »crni« podtekst. Katalonski se pak film odlikuje napadnom nacionalnom emancipacijom, pa se sineastima čak »zabranjuje« da polaze film. škole na kastiljanskom.

Osim spomenutih, u okviru španj. kinematografije ističu se i sljedeći film. djelatnici: glumci José Suárez, Fernando Fernán Gómez (i redatelj), Alfredo Mayo, Alfredo Landa, Ismael Merlo, José Luis Gómez, Germán Cobos, Héctor Alterio, Antonio Ferrándiz, Ángel Aranda, Rafael Durán, José Isbert, Julio Peña, Luis Ciges, José Vivó, Miguel Ligero José Luis López Vázquez, Agustín Gonzalez, Luis Mariano, José Sacristán, Eduardo Calvo, Antonio Gades i dr., odn. Margarita Lozano, Aurora Bautista, Ana Mariscal (i redateljica), Charo López, Amparo Soler Leal, Carmen Maura, Assumpta Serna, Ángela Molina, Victoria Abril, Laura del Sol, Mercedes Sampietro i dr., scenarist Rafael Azcona, skladatelji Luis de Pablo i Isidro B. Maiztegui, snimatelji Luis Cuadrado, Cecilio Panigaua, Mario Pacheco, Teodoro Escamilla, Carlos Suárez, José Luis Alcaine, Angel Luis Fernández, Javier Aguirresarobe, Juan Amorós, Tomás Plandevall, Fernando Arribas, José Luis López Linares, Hans Bürmann i Manuel Rojas, te mnogi dr.

Kao i većina evr. zemalja, i Š. pokazuje tendenciju smanjivanja broja kino-dvoranâ (iako u relativno visokim brojkama): od 5684 u drugoj polovici 70-ih godina do 4861 sredinom 80-ih.

Od međunar. filmskih festivala u zemlji najznačajniji je u San Sebastiánu.

LIT.: B. C. Morris, Surrealism and Spain 1920-1936, Cambridge 1979; Á. A. Gómez Pares/J. L. Martínez Montalbán, Cine español 1951-1978: Diccionario de directores, Bilbao 1979; R. Gubern, Razza. Un sogno del generale Franco, Bari 1981; M. J. Lera Caparros, Arte y política en el cine de la República, Barcelona 1981; H. Gerhartinger, Filmland Spanien. Neue Filme von Aragón bis Saura, Wien 1982; K. S. Kovacs (urednica), New Spanish Cinema, South Salem 1983.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

ŠPANJOLSKA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/5074>.