ŠOVAGOVIĆ, Fabijan

ŠOVAGOVIĆ, Fabijan, film., kaz. i tv-glumac (Ladimirevci, 4. I 1932). Iz zemljoradničke obitelji, rano se priklanja kazalištu (kao glumac i redatelj amat. družinâ u rodnom selu, potom u Osijeku). Diplomirao glumu (1957) na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Isprva angažiran u zagrebačkomu Dramskom kazalištu, potom izmjenjuje slobodni status s angažmanima u HNK i Teatru u gostima, da bi se napokon vratio u Dramsko kazalište »Gavella«. Brzo se potvrđuje kao jedan od najnadarenijih kaz. glumaca svoje generacije, podjednako sugestivan u klasičnomu (Shakespeare, Molière, Držić) i modernom rerpertoaru (Beckett, Krleža), za što dobiva i brojne nagrade (npr. na Sterijinom pozorju). Na filmu debitira 1957 (Svoga tela gospodar F. Hanžekovića), ali redovitije počinje snimati (kao i na televiziji), postupno u sve većim ulogama, po prelasku u slobodan status potkraj 60-ih godina. Prve su mu zapažene uloge »seoskog mučenika« Jože Svetog u Brezi (A. Babaja, 1967), frustriranog oca obitelji u komediji Imam dvije mame i dva tate (K. Golik, 1968), ubojice u Događaju (V. Mimica, 1969) i žrtve društveno-polit. okolnosti neposredno poratnog doba u Lisicama (K. Papić, 1969, Car Konstantin u Nišu). Kasnije zapažene gl. uloge tumači u filmovima Kuća (B. Žižić, 1975), Seljačka buna 1573. (V. Mimica, 1975, kao Matija Gubec), Ritam zločina (Z. Tadić, 1981, nagrađen u Pôrtu), Hoću živjeti (M. Mikuljan, 1982), Hi-fi (V. Blaževski, 1987) i dr., ali često prihvaća i (vrlo zapamtive) epizodne; tako je Zlatnom arenom za sporednu ulogu nagrađen u filmovima Novinar (F. Hadžić, 1979), kao razočarani intelektualac koji se »ubija pićem«, Ambasador (F. Hadžić, 1984), kao »čovjek iz naroda« koji prijekorno promatra dekadenciju »crvene buržoazije«, i Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989), kao pijanac mučen grižnjom savjesti. Prema istoimenomu vlastitomu kaz. komadu s autobiografskim elementima (o ratnim i poratnim godinama u slavonskom selu), rekordno izvođenom u DK »Gavella«, napisao je scenarij za film Sokol ga nije volio (B. Šmit, 1988), u kojem je glumio i gl. ulogu; objavio je i knjigu Glumčevi zapisi (Zagreb 1979). Glumio je i u više koprodukcijskih filmova (npr. Susreti sa značajnim ljudima, 1979, P. Brooka). Jedan od najzaposlenijih jugosl. glumaca 70-ih i 80-ih godina, vrlo je aktivan i na televiziji (oko 40 uloga u tv-dramama i serijama: npr. Kuda idu divlje svinje I. Hetricha, Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka, Velo misto J. Marušića te Vučjak E. Galića /i film Horvatov izbor, 1985/). Dvaput je nagrađen rep. Nagradom »Vladimir Nazor«: za film. ulogu 1970, a za kazališnu 1982.

Osnovne su značajke Šovagovićeve glume izražajnost i svestranost. S jedne strane podjednako uvjerljivo tumači i pozitivne i negativne likove, no nikad »crno-bijele« (u zlima se naslućuje nekakva »viša pravda«, dok dobri kao da teže samouništenju), a s druge podjednako uvjerljivo dočarava ljude iz najrazličitijih društv. slojeva (od pučana do intelektualaca), te tako uspješno izbjegava tipizaciju. Vrlo nadaren, istodobno je jedan od rijetkih jugosl. »glumaca-ličnosti« koji gledatelje uspijeva uvjeriti o bogatomu i jedinstvenomu unutrašnjem sadržaju, pa mu se stoga često povjeravaju uloge introvertâ i osobenjakâ.

Njegova djeca Anja i → Filip Šovagović također su glumci; uz njih je igrao u Snu o ruži (Z. Tadić, 1986), odn. u Životu sa stricem (K. Papić, 1988).

Ostale važnije uloge: Prometej s otoka Viševice (V. Mimica, 1965); Ovčar (B. Tanović, 1971); U gori raste zelen bor (A. Vrdoljak, 1971); Makedonski dio pakla (V. Mimica, 1971); Majstor i Margarita (A. Petrović, 1972); Živjeti od ljubavi (K. Golik, 1973); Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (K. Papić, 1973); Deps (A. Vrdoljak, 1974); Jad (K. Cenevski, 1975); Četiri dana do smrti (M. Jokić, 1976); Izbavitelj (K. Papić, 1976); Ne naginji se van (B. Žižić, 1977); Pucanj (K. Golik, 1977); Mećava (A. Vrdoljak, 1977); Povratak (A. Vrdoljak, 1979); Daj što daš (B. Žižić, 1979); Dvije polovine srca (V. Hadžismajlović, 1982); Mala pljačka vlaka (D. Šorak, 1984); I to će proći (N. Dizdarević, 1985); Osuđeni (Z. Tadić, 1987); Na putu za Katangu (Ž. Pavlović, 1987).