SZABÓ, István

SZABÓ, István, madž. redatelj i scenarist (Budimpešta, 18. II 1938). Premda mu je obiteljska tradicija namijenila liječnički poziv, djelovanje u gimnazijskoj dramskoj grupi i čitanje Filmske kulture B. Balázsa opredjeljuju ga za film. Diplomirao je na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost u Budimpešti 1963; usporedno je asistirao J. Herskóu i realizirao zapažene kratkometr. filmove u Studiju Béla Balázs (kome je i jedan od osnivača). Varijacije na jednu temu (Variációk egy témára, 1961) s modernim pristupom proturatnom angažmanu, Koncert (1962) s izraženim osjećajem za tempo i Ti (Te, 1963), kao subjektivni pogled mladića na djevojku, afirmiraju ga kao središnju ličnost prve generacije Studija, koja će potom dati pečat obnovi madž. filma. Njegov prvi igr. film Vrijeme sanjarenja (Álmodozások kora, 1964) je »lirska ispovijed jedne generacije« suočene s kušnjama stvarnosti (nagrada u Locarnu). Za idući film Otac (Apa, 1966) s podnaslovom Dnevnik jedne vjere, u kojem — varirajući autobiografske elemente — analizira odnos s pokojnim ocem od ljubavi, preko idoliziranja, do prave istine, dobiva u Moskvi 1967. Veliku nagradu (ex aequo). Predstavnik autorskog filma, Sz. se od dr. pripadnikâ svoje generacije razlikuje intimističkom notom poniranja u emocije iz djetinjstva i nastojanjem da — tragajući za skrivenim faktorima pov. gibanjâ u Madžarskoj — otkrije konotacije shvatljive i u dr. podnebljima. Očito je to i u Ljubavnom filmu (Szerelmes-film, 1970) koji, s jedne strane, otvara osjetljiva pitanja madž. političke situacije nakon smirivanja zaoštrenih društv. odnosa izazvanih događajima 1956, dok s druge ljubavni susret u Parizu s nekadašnjom djevojkom-emigranticom ima primarno psihol. i emocionalni naboj. Sl. odnos lokalnoga i općega zapaža se i u komornoj priči iz ilegale za vrijeme rata Povjerenje (Bizalom, 1979, Srebrni medvjed u Berlinu 1980). U većini tih filmova gl. uloge igra → A. Bálint — svojevrsni alter ego autora u autobiografski obojenim ulogama i »zaštitni znak« njegovih projekata. U novu fazu karijere stupa 80-ih godina suradnjom s neovisnim zapadnonjem. producentom M. Durniokom. Po romanu K. Manna režira koprodukciju Mefisto (Mephisto, 1981) i postiže svjetski uspjeh (Oscar za najbolji film izvan engl. jezičnog područja, nagrada za scenarij /sa P. Dobaijem/ u Cannesu); ta vivisekcija psihe glumca koji u doba nacizma ne odolijeva mamcima uspjeha po cijenu polit. i moralne kompromitacije proslavlja austr. glumca K. M. Brandauera. S. istom ekipom (npr. Brandauer i snimatelj L. Koltai) realizira još 2 zapažena ostvarenja. Pukovnik Redl (Redl ezredes/Oberst Redl, 1985, nominacija za Oscar) slobodno interpretira biografiju šefa austroug. kontrašpijunaže uoči I svj. rata, koji je — otkriven kao rus. špijun — izvršio samoubojstvo; djelo je vrsna evokacija Monarhije, ujedno prikaz sve težine inferiornog statusa čovjeka iz nižih slojeva i/ili marginalnih skupina (etnička manjina, homoseksualnost). Biografski film je i Hanussen (1988, nominacija za Oscar), o vidovnjaku najprije iskorištenom, a onda ubijenom od nacistâ. Ti uspjesi svrstali su Szabóa među najistaknutije, ujedno u svijetu najgledanije madž. redatelje. Režira i na televiziji (i u inozemstvu). Dobitnik je drž. Nagrade Béla Balázs i Nagrade Lajos Kossuth.

Ostali važniji igr. filmovi: Ulica vatrogasaca br. 25 (Tűzoltó utca 25, 1973); Budimpeštanske priče (Budapesti mesék, 1977); Zelena ptica (Der grüne Vogel, 1979, u SR Njemačkoj /tv-film prebačen na 35mm vrpcu/).