SPACIOCEPCIJA

SPACIOCEPCIJA, osjet za percepciju prostora; ostvaruje se u sustavu za percepciju prostora, koji čine vidno, slušno i vestibularno osjetilo, te opip i propriocepcija. Zatvarajući senzorički ulaz i motorički izlaz senzomotoričkim sklopom, S. omogućuje komunikaciju s okolinom, svladavanje prostora i daje prirodnu svijest o prostoru, na kojoj se kasnije grade predodžba, mišljenje i govor. Osjet (senzorički modalitet) nije usko ni nužno vezan uz određeno osjetilo (anatomsko-fiziološku cjelinu s osjetnim organom, živčanim putovima i senzoričkom korom mozga). Tako, jednostanična bića imaju taksije (npr. fototaksiju, mehanotaksiju, stereotaksiju), koje nisu vezane uz osjetila, jer ih ta bića nemaju. U evoluciji osjeti prethode osjetnim organima. Dok s jedne strane ima osjeta bez osjetila, s druge neki osjetni organi imaju više osjeta. S treće pak, neki se osjeti ostvaruju suradnjom više osjetila, što je evolucijski razumljivo, jer u početku postoji totalna komunikacija u kojoj nema anatomske diferencijacije ni senzoričkih granica, pa osjetila i dalje ostaju povezana i čine cjelinu u središnjemu živčanom sustavu. To su i neki od razloga koji otežavaju čak da se nabroje svi osjeti. Danas ih je poznato tridesetak, a prije 100 godina navodilo ih se samo 5. Posebno su povezana osjetila koja čine sustav za percepciju prostora. Najstarije je kožno osjetilo. Ono je eksteroceptor, upoznaje okolinu koja dotiče površinu tijela, ali ako se nađe u gustom sredstvu, u vodi ili u dodiru s čvrstim predmetima ili podlogom, prenosi vibracije iz daleka, postaje tada telereceptor i proširuje svoju spaciocepcijsku zadaću. Gledanje se razvija u suradnji s dodirom i propriocepcijom kao starijim osjetilima, koja uče vid za vrijeme njegovog razvoja. B. Berenson smatra da je u slikarstvu bitno vidom pobuditi taktilnost, koja će dati volumen oblicima, prisjećajući se primarne taktilne percepcije oblika, i koja će tako od dvodimenzionalne slike učiniti trodimenzionalnu prostornu predodžbu. Drugo je, prenijeti na gledaoca preko propriocepcije mišićnu napetost, koja se, npr. vidi u borbi dvojice muškaraca ili kod dizača utega. To utječe na krvotok i disanje, pa se može usporediti s djelovanjem glazbe: glazbeno-slušni pokret prema filmsko-vidnom pokretu (time se osobito bavio S. M. Ejzenštejn). Propriocepcijom se čak dobiva značenje pokreta. U jezike filma ulaze tako: taktilni jezik i proprioceptivno-mišićni jezik, te prostornost. Taktilna vrijednost slike, pokret i prostor još više dolaze do izražaja u filmu, pa je S. pravi senzorički put film. doživljaja. Opip, osim toga, ulazi u najstarije dijelove mozga i više je od dr. osjetila »univerzalni« jezik za sva živa bića. Prijenos emocijâ ovim putem je najizravniji i nikad ne laže (F. Leboyer). Propriocepcija mjeri kutni položaj zglobova, obavještava o položaju i stavu tijela, ali kad se biće kreće, oponašajući površinu prepoznaje oblike (na primjer hodanje stepenicama) i mjeri prostor (npr. I. Bergman vodeći glumca za ruku hoda scenom da bi propriocepcijom upoznali prostor, jer vid nije dostatan). Funkcija svakog od 5 osjetila stoji pod utjecajem spaciocepcijskog sustava i nije samostalna. Odlikuje ih mehanoreceptornost i bilateralnost (2 oka, uha, ruke). Perifernom analizom i centralnom sintezom monosenzorički podaci postaju multi-senzorički, stvaraju prostorne poruke. U tome sudjeluju razni dijelovi mozga, retikularna formacija, mali mozak, metatalamus i talamus, asocijativna vlakna koja povezuju kortikalna područja te sekundarna i tercijarna, asocijativna područja kore mozga.

LIT.: B. Berenson, I pittori italiani del Rinascimento, Milano 1936; P. Guillaume, Psihologija, Zagreb 1958; F. Leboyer, Pour une naissance sans violence, Paris 1974; A. Montagu, Touching. The Human Signification of the Skin, New York 1979.