SORDI, Alberto

SORDI, Alberto, tal. glumac i redatelj (Rim, 15. VI 1919). Nakon kraćeg školovanja na privatnim glum. školama u Milanu, sa 17 godina otpočinje karijeru u putujućim družinama. Na filmu najprije »posuđuje glas« O. Hardyju, dok kao glumac debitira 1938 (Princeza Tarakanova F. Ozepa i M. Soldatija). Dugo glumi sporedne uloge; prvu glavnu — zahvaljujući popularnosti stečenoj u humorističkim radio-programima — dobiva 1950. Pravu priliku pruža mu F. Fellini u svomu Bijelom šeiku (1952), suptilnoj parodiji na junake foto-romanâ. Svoj temeljni lik, ujedno i glum. stil, kreira u Dangubama (1953) F. Fellinija: glumi lijenčinu (a i njegov stil komike je — za razliku od većine tal. komičara — manje »razmahan«, često zasnovan na sporim reakcijama) i gotovana željnog lagodnog života, infantilnoga, ponekad zloga zbog osjećaja besperspektivnosti provincijskog življenja, ali u biti ipak bezazlenog dobričinu; za tu je ulogu nagrađen godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d’Argento. Postaje jedan od najtraženijih tal. glumaca (samo 1953. snima 12 filmova), no takva hiperprodukcija dovodi i do vulgarizacije njegove komike koja ponekad prelazi u jeftinu farsičnost. Ipak, pamte se i vrsna ostvarenja: Brak (A. Petrucci, 1954), Zavodnik (F. Rossi, 1955), Junak našeg doba (M. Monicelli, 1955), Neženja (A. Pietrangeli, 1955, Nastri d’Argento), Fortunella (E. De Filippo, 1958), Lopov on, lopov ona (L. Zampa, 1958) i Težak je život (D. Risi, 1961). Od kraja 50-ih godina igra i dramske uloge, pa se tako u ratnim dramama Veliki rat (M. Monicelli, 1959, Nastri d’Argento) i Svi kućama (L. Comencini, 1960) njegov osnovni tip dangube transformira u heroja; u Učitelju iz Vigevana (E. Petri, 1963) tumači čak krajnjeg gubitnika. Ulogu sličnu spomenutima igra kasnije i u filmu Mali, sasvim mali građanin (M. Monicelli, 1977, Nastri d’Argento), gdje od sitnog činovnika kojem teroristi slučajno ubiju sina-jedinca postaje krvoločni osvetnik. Veliki komičarski uspjeh ostvaruje još likom legendarnog šaljivca u Markizu del Grillu (1981) M. Monicellija. Za filmove u kojima glumi (oko 190 do 1989) često sâm daje ideje ili je koscenarist. Nastupa i na televiziji (npr. tv-serija Zaručnici).

Režirao je (od 1965) i nekoliko film. komedija koje ne izlaze iz stand. okvirâ commedije all’italiana (npr. Oprostite, da li ste za ili protiv? — Scusi, lei è favorevole o contrario?, 1966; Talijan u Americi — Un Italiano in America, 1967; Zvjezdana prašina — Polvere di stelle, 1973; Dok ima rata, ima i nade — Finchè c’è guerra c’è speranza, 1974; Zajednički osjećaj stida — Il commune senso di pudore, 1976; Znam a znaš da znam — Io so che tu sai che io so, 1982); u svima i igra gl. uloge.

Ostale važnije uloge; Nevolje gospodina Traveta (M. Soldati, 1946); Zločin Giovannija Episcopa (A. Lattuada, 1947); Pod suncem Rima (R. Castellani, 1948); Naći ćemo se u tunelu (M. Bolognini, 1953); Jedan dan na sudu (Steno, 1953); Dvije noći s Kleopatrom (M. Mattoli, 1954); Amerikanac u Rimu (Steno, 1954); U znaku Venere (D. Risi, 1955); Ljepotica iz Rima (L. Comencini, 1955); Moj sin Neron (Steno, 1955); Stražar, nadstražar, narednik (M. Bolognini, 1956); Muž (G. Puccini i N. Loy, 1958); Venecija, mjesečina i ti (D. Risi, 1958); Pakao u gradu (R. Castellani, 1958); Torbari (F. Rosi, 1959); Udovac (D. Risi, 1959); Stražar (L. Zampa, 1960); Crimen (M. Camerini, 1960); Posljednji sud (V. De Sica, 1961); Mafijaš (A. Lattuada, 1962); Bum (V. De Sica, 1963); Leteći tanjur (T. Brass, 1964); Veličanstveni ljudi u letećim mašinama (K. Annakin, 1965); Vještice (omnibus, epizoda M. Bologninija, 1967); Liječnik socijalnog osiguranja (L. Zampa, 1968); Opće pobijanje (L. Zampa, 1970); Zatvorenik u očekivanju presude (N. Loy, 1972); Igra karata (L. Comencini, 1972); Najljepša večer moga života (E. Scola, 1972); Svjedok (J.-P. Mocky, 1978); Bertoldo, Bertoldino i Cacaseno (M. Monicelli, 1984); Ja sam paranormalni fenomen (S. Corbucci, 1986).

LIT.: C. G. Fava, Alberto Sordi, Roma 1979; G. Governi, Alberto Sordi: un Italiano come noi, Milano 1979.