SLUH

SLUH, jedan od senzoričkih modaliteta za percepciju meh. podražaja; ostali su dodir, propriocepcija, vestibularno osjetilo i propriocepcija oka. Prima frekvencije od 16 do 30 000 Hz u intenzitetskom rasponu od —20 → decibela do 140 dB, što čini razliku akustičkog tlaka od gotovo nevjerojatnih 100 000 000 puta (10⁸). S. razlikuje visinu, intenzitet, trajanje i smjer zvuka.

Vestibulokohlearno slušanje. Unutrašnje uho ima pužnicu, specijaliziranu za analizu zvuka, ali i starije vestibularno osjetilo, koje među svoja 4 modaliteta ima i onaj slušanja, pretežno ritma i intonacije, što pobuđuje starije strukture nego one ljudske za slušanje govora.

Slušna arheologija. S. se evolucijski razvijao od primarne funkcije prepoznavanja smjera izvora zvuka, zatim prepoznavanja bića koje proizvodi zvukove i prepoznavanja značenja zv. porukâ, do ljudske funkcije slušanja. U rano razdoblje slušanja, koje počinje pojavom života i postoji mnogo prije razvoja sâmog uha, kad se »slušalo« preko površine tijela, dodirom, a mnogo kasnije preko posebnih receptora (kao što su vestibularni te lateralna pruga kod ribâ i žabâ), moglo se prepoznavati razne ritmove. Razvojem pužnice kod sisavaca mogu se prepoznati melodije (što mogu i ptice), a zatim govor, i to prije pojave govora. U corpus geniculatum medíale u slušnom putu psa nađene su neuralne jedinice koje prepoznaju ljudske glasove (za svaki je posebna neuralna jedinica, koja šalje u koru mozga znak za fonem). Sl. ponavljanje filogeneze ima ontogeneza čovjeka. Pojedine funkcije zauzimaju starije ili novije dijelove mozga, što znači da i razni podražaji prodiru u nove, stare i najstarije slojeve. Govor je donio semantiku, kao djelomično dogovorni skup znakova, koji istina ne može biti bez osjećajne pratnje (posebno u prozodiji i vrednotama govornog jezika), ali prelaskom iz govora na glazbu osjeća se prijelaz u neki dr. sloj — stariji, dublji, emotivniji. Stariji od glazbe je ljudski neverbalni zvuk, krik, smijeh, plač; još je stariji zvukovni ritam. Nije moguće zamisliti proizvodnju ni percepciju zvuka bez gibanja i motoričke aktivnosti.

Ritam je stariji od senzorike i živih bića. Zvukovni ritam (proizveden) samo je dio kojim se ritam iskazuje, a perceptivno isto tako — slušni je ritam samo dio percipiranih ritmova. Paralelnost kojom se ritam izražava, i kanali kojima se prima, mogu biti na različite načine sastavljeni, smanjeni ili dopunjeni, čime se postiže gradacija. To se odnosi i na melodiju, koja ne mora biti samo zvukovna, a isto tako i na jezik, koji ne mora biti samo govorni, čak govorni dio može biti potpuno isključen (ostaju jezici oblikâ, bojâ, pokretâ itd.), što je i danas osobito vidljivo u nij. filmovima.

Predodžba. Kao i za ostalu senzoriku, tako i za sluh vrijedi pravilo da ne čuje izolirani podražaj, nego ga povezuje s predodžbom, a uglavnom i s nekim događajem, uzrokom. Zvuk, kojemu se ne vidi uzrok ili koji se ne prepoznaje, postaje uznemirujući, želi mu se naći izvor i razlog. Stvaranje je predodžbe najvećim dijelom multisenzorično, a pobuditi se može, kad je stvorena, bilo kojim svojim dijelom. Predmet ili osoba izvan kadra može zvukom nastaviti svoju ulogu neusporedivo više nego kad zvuka ne bi bilo. Kad nestane svjetla u prizoru, radnja se može razvijati zvukom.

Stereofonija. Primarna je biološka funkcija slušanja — određivanje mjesta izvora zvuka. Nedavno je otkriveno da slušno osjetilo ima u mozgu prostorni raspored neurona kao sliku u malom vanjskog prostora, zbog bolje motoričke prostorne usmjerenosti djelovanja, kako to ima i vidno osjetilo. U filmu se stereofonija postiže na razne načine, najčešće posredno, ali i stereofonskim zvukom, koji je daleko od prirodnih uvjeta. Javljaju se mnoge teškoće, a izgleda nesavladiv razmještaj mjestâ u dvorani da bi se postigao točan smjer. Samo stereofonija preko »umjetne glave« u položaju kino-kamere može biti savršena; gledaoci moraju imati slušalice na ušima. Zv. film je produžio trajanje kadra, prava stereofonija to bi potencirala, ali bi ga učinila neizmjerno materijalnijim, prostornijim (→ stereofonija).

Oko i uho imaju mnoge sveze. Kontinuirani fiz. podražaj oko dijeli u boje, uho u ton. ljestvicu; intenzitetski mogu razlikovati 100 promjena. Oko ispod 16 sličica u sekundi gubi percepciju pokreta, uho ispod 16 Hz ocjenjivanje visine tona. Mnogi su im neurofiziološki zakoni jednaki, a mnoge su i neuralne sveze među njima, pa tako, ako je oko usmjereno prema izvoru zvuka, 10% slušnih neuralnih jedinica više uklopljeno je u slušanje. I bez neurofiziologije bilo je istraživanja te povezanosti (S. M. Ejzenštejn — odnos glazbe i pokreta očiju po crtama kompozicije). Vestibularno osjetilo prima zvukove, a jedan je od kontrolnih sustava za pokretanje očiju, pa je tako slušno i vestibularno osjetilo vezano uz vidno.

Filmska osjetila: 4 ili 7. Zvuk više od slike djeluje na tonus mišića tijela i na refleksne pokrete, a mišićna napetost i pokreti zatim — preko receptora dodira i propriocepcije — šalju povratne informacije. Tako se zv. slici pridodaje još taktilna i proprioceptivna percepcija, pa film izravno i posredno aktivira velik broj osjetila: vid, sluh, dodir i propriocepciju. Ako se vidno osjetilo podijeli na 3 modaliteta (skotopsko, fotopsko i proprioceptivno), slušno na 2 (kohlearno i vestibularno), to je ukupno 5 modaliteta — ne spominjući ostale (koji mogu biti pobuđeni centralnim, izvanreceptorskim putem). Teorijski, ali i praktički, to se područje može razraditi za onaj smišljeni stručni, racionalni dio posla u stvaranju filma, bez obzira na to koliko onaj iracionalni bio velik i značajan.