SJÖSTRÖM, Victor

SJÖSTRÖM, Victor, šved. redatelj, scenarist i glumac (Silbodal, 20. IX 1879 — Stockholm, 31. I 1960). Kao dječak odlazi s ocem (kojemu je posao u drvnoj industriji propao) u SAD i 6 godina živi u New Yorku. Po povratku studira na sveučilištu u Uppsali i surađuje u tamošnoj studentskoj kaz. družini (inače, ujak mu je bio glumac Kraljevskoga dramskog kazališta u Stockholmu). Od 1896. glumac Švedskog kazališta u Helsinkiju, od 1912. glumi i na filmu (angažira ga producent → Ch. Magnusson): Vampir i Crne maske M. Stillera. Iste godine počinje i režirati (Vrtlar — Trädgardsmästaren); prvi veliki uspjeh ostvaruje filmom Ingeborg Holm (1913), jednim od prvih uspjelih socijalnokritičkih djela uopće, prikazom krajnje zlorabe sirotinje (siromašnim udovicama vlasti oduzimaju djecu, »jer ih nisu u stanju prehraniti«), koji je izazvao oduševljenje među evr. inteligencijom. Postupno izgrađuje svoj jedinstveni stil karakteriziran epskom narativnošću izraženom ekspresivnim vizualnim sredstvima, uz dramski intenzitet što izbija iz sâme slike i ritma zbivanja. Iskazuje i sposobnost da kaz. dramatiku pretoči u sinematičke vrijednosti i, osobito, da se oslobodi meh. ilustriranja knjiž. djela na osnovi kojih piše scenarije, te da folklorne legende prikaže u novom svjetlu i značenju. Posebno se ističu Terje Vigen (1917) prema poemi H. Ibsena, o nevino optuženom za krađu (sâm ga i tumači) iz vremena Napoleonskih ratova, u kojem se pejzaži, osobito uzbuđujuće snimke mora (→ J. Jaenzon, njegov omiljeni snimatelj u šved. razdoblju) funkcionalno uklapaju u radnju (što je i kasnije njegova važna karakteristika), kao i filmovi po romanima S. Lagerlöf, izrazito kreativne adaptacije i ekranizacije: Cura s velikog tresetišta (Tösen från stormyrtorpet, 1917), rustikalna priča o djevojci s vanbračnim djetetom koju prihvaća samo pošteni seoski momak, i Ingmarovi sinovi (Ingmarssönerna, 1919), metaforička vizija starca koji se u snu penje uz beskrajne ljestve prema nebu da bi se s precima savjetovao o osobnim i obiteljskim problemima. Središnje je ostvarenje njegova šved. opusa Berg-Ejvind i njegova žena (Berg-Ejvind och hans hustru, 1918), o kojem L. Delluc piše da je »najljepši film na svijetu ... prvi ljubavni duet viđen na ekranu«; djelo u epskomu narativnom razvoju prati dvoje ljubavnika (nepravedno optuženog bjegunca i udovicu) koje seoski filistri i »čuvari građanskog morala« progone sve do vrha planina, gdje žena gubi svoje jedino dijete, te i sâma umire u snježnoj oluji; vizualna ljepota snimki u interijeru (»folklorna arhitektura«) i dramatska funkcija prirode (snijeg, oluja, divljina) spojeni su u jedinstvenu »vizualnu simfoniju« koja se još uvijek doživljuje na emotivnom planu. Spomenuti valja i Fantomsku kočiju (Körkarlen, 1921) koja je — usprkos kompliciranoj radnji (inspiriranoj franc. legendom o čovjeku ubijenom u novogodišnjoj noći, koji čitavu godinu mora voziti kočiju u kojoj Smrt skuplja umrle) — postigla i međunar. uspjeh; kroz mnoštvo flashbackova otkriva se prošlost ličnosti i njihovih patnji, a kondenzacijom slika u dvostrukim ekspozicijama stvorena je metaforična vizija smrti i stradanja, a istodobno dat i prikaz soc. okolnosti pod kojima su junaci počinili zločin ili povrijedili svoje bližnje (u Francuskoj je remake režirao J. Duvivier 1939 /u nas Fantastična kočija/, a u Švedskoj — znatno uspješnije — A. Mattsson 1958 /u nas Sablasna kočija/). God. 1923. odlazi u Hollywood, gdje mu u kompaniji MGM mijenjaju prezime u Seastrom; ondje je za 6 godina snimio 9 filmova. Ističu se Toranj laži (The Tower of Lies, 1925) prema drami L. N. Andrejeva, sa L. Chaneyjem u gl. ulozi, te Grimizno pismo (The Scarlet Letter, 1926) prema N. Hawtorneu i, osobito, Vjetar (The Wind, 1928), oba sa L. Gish; potonji je gotovo ravan njegovim šved. remek-djelima, posebno po korištenju prirodnih elemenata za isticanje dramskog konflikta te psihol. trauma protagonistice.

U Švedsku se vraća 1928. da bi posljednji put vidio svog prijatelja M. Stillera. U počecima zv. razdoblja u SAD režira Ženu za ljubav (A Lady to Love, 1930), a u Švedskoj Markurellove iz Wadköpinga (Markurells i Wadköping, 1931), u kojem sam tumači lik sličan T. Vigenu (snimatelj je ponovno J. Jaenzon). Svoj posljednji red. projekt, hist. romancu Pod svečanim plaštem (Under the Red Robe, 1937), snima u Vel. Britaniji za producenta A. Kordu. Karijeru nastavlja kao kaz. i film. glumac; okončava je impresivnom kreacijom starog profesora koji se prisjeća prošlosti u Divljim jagodama (1957) I. Bergmana. Za II svj. rata bio je direktor proizvodnje film. kompanije Svensk Filmindustri, koja tada počinje vraćati ugled značajnog producenta.

Jedan od najznačajnijih redatelja u povijesti filma, ujedno jedan od stvaralaca koji su ukazali na nove mogućnosti korištenja medija, S. je kao redatelj obično uspoređivan sa → Stillerom. Kritika smatra da je Stiller tehnički savršeniji i dinamičniji u vođenju dramske radnje, dok je S. psihološki složeniji, ustrajući na unutarnjoj tenziji i gotovo ritualnom ritmu; Stiller je teatralniji (osobito u postavljanju mizanscene u interijeru), dok S. koristi specifično sinematička sredstva (posebno krupni plan i kutove snimanja) u svrhu prevladavanja scenskih konvencija. Osim toga, S. iskazuje više osjetljivosti za emocije, osobito za altern. stanja ljudske svijesti (čime je preteča Bergmana), a — uz D. W. Griffitha — jedini je redatelj ranoga nij. razdoblja koji je samo vizualnim sredstvima uspio otkriti nutarnja »vibriranja« ljudske psihe i povezati ih s određenom hist. situacijom. Ako je Griffith stvorio film. epopeju am. građanskog rata (Rađanje jedne nacije, 1915), Sjöströmov opus čini epopeju svih nordijskih naroda.

Ostali filmovi (kao redatelj): Tajni brak (Ett hemligt giftermål, 1912); Agencija za sklapanje brakova (Aktenskapsbrydån, 1913); Smijeh i suze (Löjen och tårar, 1913); Konflikti života (Livets konflikter, 1913); Glas krvi (Blodets röst, 1913); Na putu sudbine (På livets ödesvägar, 1913); Ljetna saga (En sommarsaga, 1913); Ljetni flert lady Marion (Lady Marions sommarsflirt, 1913); Svećenik (Prästen, 1914); Ljubav jača od mržnje (Kärlek starkare än hat, 1914); Miješane krvi (Halvblod, 1914); Čudo (Miraklet, 1914); Ne sudite (Dömen icke, 1914); Prava djevojka pazi na sebe (Bra flicka reder sig själv, 1914); Djeca ulice (Gatans barn, 1914); Dogodilo se u maju (Det var i maj, 1914); Srca se susreću (Hjärtan som mötas, 1914); Kći planine (Högfjällets dotter, 1914); Štrajk (Strejken, 1914); Jedan od mnogih (En av de många, 1914); Otkupljenje grijeha (Sonad skuld, 1914); Svatko nek’ gleda svoj posao (Skomakare bliv vid din läst, 1915); Judin novac (Judaspengar, 1915); Guvernerove kćeri (Landshövdingens dötrar, 1915); Morski orao (Havsgammar/ /Rösen på Tistelön, 1915); Ona je pobijedila (Hon segrade, 1915); Susretanje broda (Skepp som mötas, 1915); Vrijeme žalosti (I prövningens stund, 1916); Therese (1916); Poljubac smrti (Dödskyssen, 1917); Ingmarovi sinovi II (Ingmarssönerna II, 1919); Oporuka njegove visosti (Hans nåds testamente, 1919); Samostan u Sendomiru (Klostret i Sendomir, 1919); Karin, Ingmarova kći (Karin Ingmarsdotter, 1920); Meštar (Mästerman, 1920); Komu suditi? (Vem dömer?, 1921); Opkoljena kuća (Det omringade huset, 1922); Vatra na brodu (Eld ombord, 1923); Mač zakona (Name the Man, 1923); Onaj koga su išćuškali (He Who Gets Slapped, 1924); Kraljičine ispovijedi (Confessions of a Queen, 1925); Božanstvena žena (The Divine Woman, 1928); Đavolove maske (The Masks of the Devil, 1928).

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Kad ljubav ubija (M. Stiller, 1913); Dijete (M. Stiller, 1913); Zbog svoje ljubavi (M. Stiller, 1914); Najbolji film Thomasa Graala (M. Stiller, 1917); Najbolji sin Thomasa Graala (M. Stiller, 1918); Valpurgina noć (G. Edgren, 1935); John Ericsson (G. Edgren, 1937); Vječna vatra (G. Molander, 1943); Riječ (G. Molander, 1943); Portugalski car (G. Molander, 1944); Željezničari (A. Mattsson, 1947); Opasan skok (A. Mattsson, 1948); Veselje (I. Bergman, 1950); Razišli kvartet (G. Molander, 1950); Ljubav (G. Molander, 1952); Teški odjek (A. Mattsson, 1952); Ljudi u tami (A. Mattsson, 1955).

LIT.: B. Idestam-Almquist, Den svenska filmens drama: Sjöström och Stiller, Stockholm 1938; B. Idestam-Almquist, Classics of Swedish Cinema, Stockholm 1952; R. Jeanne/Ch. Ford, Sjöström et l’école suédoise, Paris 1963; H. Pensel, Seastrom and Stiller in Hollywood, New York 1969; B. Forslund, Victor Sjöström: hans liv och verk, Stockholm 1980.