SJÖBERG, Alf

SJÖBERG, Alf, šved. redatelj i glumac (Stockholm, 21. VI 1903 — Stockholm, 17. IV 1980). Završivši glum. školu Kraljevskoga dramskog kazališta u Stockholmu, od 1925. nastupa kao kaz. glumac, a od 1927. režira te postupno stječe ugled jednog od najznačajnijih redatelja šved. teatra. Oduševljen filmovima S. M. Ejzenštejna, prihvaća ponudu kompanije Svensk Filmindustri i režira film Najjači (Den starkaste, 1929), ljubavnu dramu u miljeu lovaca na tuljane na Grenlandu; zbog funkcionalnosti prikaza krajolika kritika ga uspoređuje s filmom Berg-Ejvind i njegova žena (1918) V. Sjöströma. Nakon toga — razočaran frivolnim filmovima koji se snimaju u početku zv. razdoblja — 10 godina režira samo u kazalištu. Filmu se vraća na sâmom poč. II svj. rata pacifističkim djelom Kockanje životom (Med livet som insats, 1940). Za rata posebno se ističe Putom u raj (Himlaspelet, 1942) prema scenariju R. Lindströma (tumača gl. uloge), koji se smatra najboljim skand. filmom 1925-50; u Sjöströmovom stilu rađena alegorijska fantazija situirana je u XVIII st., a govori o djevojci optuženoj da je vještica; ona umire prije spaljivanja, na što njen zaručnik odlazi »na put u raj« da od boga traži pravdu, iz čega se razvija »faustovska tema« sa završetkom u psihičko-moralnom pročišćenju junaka. Prema scenariju I. Bergmana režira Mučenje (Hets, 1944), o sadističkom učitelju Kaliguli (S. Järrel) koji terorizira jednog od učenikâ (A. Kjellin), čija djevojka (M. Zetterling) biva ubijena, a on ne uspijeva dokazati da je ubojica baš učitelj; pored neizravnih asocijacija na nacizam (posebno na sadizam H. Himmlera), djelo je zapaženo po iznimnoj dinamici u montaži, pa i u sâmom ugođaju. Isti glum. par igra i u melodrami Iris i poručnikovo srce (Iris och löjtnantshjärta, 1946), o djevojci čiji zaručnik pogiba u prometnoj nesreći, pa ona odlučuje raditi i sama odgajati dijete koje očekuje; zbog kadrova impresivne kompozicije kritika je uspoređuje s Veličanstvenim Ambersonovima (1942) O. Wellesa. Mukotrpni život supruge i majke (E. Dahlbeck) tema je Sjöbergova evr. uspjeha Samo mati (Bara en mor, 1949). Golem umj. i financ. odjek postiže sljedećim filmom, ekranizacijom Strindbergove Gospođice Julije (Fröken Julie, 1951) sa A. Björk, kojom je — ne iznevjerujući izvornik — uspio ostvariti moderan → Kammerspielfilm par excellence. Nakon toga nastavlja realizirati značajna knjiž. djela: Baraba (Barabbas, 1953) prema romanu P. Lagerkvista, o sudbini razbojnika Barabe nakon Kristova raspeća; Karin Månsdotter (1954) prema središnjem zbivanju Strindbergove hist. drama Erik XIV, koji je kritika smatrala odveć »ukočenim« i stiliziranim, dok ga danas ponovno »otkriva« — i zbog izuzetne chiaro-scuro fotografije S. Nykvista; Divlje ptice (Vildfåglar, 1955) inspirirane romanom B. Anderberga o životu prostitutki; Sudac (Domaren, 1961) prema noveli i scenariju V. Moberga. Posljednji uspjeh ostvaruje filmom Otok (Ön, 1966) o čovjeku koji gubi moć komunikacije s ljudima; u njemu potvrđuje svoj iznimni smisao za vizualnu izgradnju kadra i virtuozno korištenje film. tehnike (podsjećajući time na M. Stillera).

Ostali filmovi: Vrijeme cvjetanja (Den blomstertid, 1940); Povratak iz Babilona (Hem från Babylon, 1941); Kraljevski lov (Kungajakt, 1944); Odlazak (Resan bort, 1945); Posljednji par izvan igre (Sista paret ut, 1956); Otac (Fadern, 1969).

LIT.: G. Lundin, Filmregi Alf Sjöberg, Lund 1979.