SIMON, Michel

SIMON, Michel (puno ime François M. Simon), franc. glumac podrijetlom iz Švicarske (Ženeva, 9. IV 1895 — Bry-sur-Marne, 30. V 1975). Sin kobasičara, od 1911. se u Parizu bavi različitim zanimanjima (npr. fotograf); usporedno kao imitator, akrobat i klaun nastupa u varijeteima. Mobiliziran, 1914. se vraća u Švicarsku, no kao nediscipliniran više je puta zatvaran, a zatim ranjen i hospitaliziran. U kazalištu u Ženevi debitira 1915 (Ibsenova Hedda Gabler u trupi G. Pitoëffa), a 1918. se probija sa 2 značajne uloge: u Shakespeareovoj komediji Mjera za mjeru i drami G. B. Shawa Androklo i lav (kao Cezar). S trupom odlazi u Pariz, no nema uspjeha zbog izrazitoga švic. naglaska, pa nastupa samo u malim epizodama. Film. karijeru otpočinje 1925. i u nij. razdoblju igra nekoliko manjih uloga: Pokojni Matija Pascal (M. L’Herbier, 1925), Stradanje Ivane Orleanske (C. Th. Dreyer, 1928), te Zabušant (1928), u kojem započinje dugogodišnju suradnju sa. J. Renoirom. Istodobno postiže prvi veliki kaz. uspjeh likom Clo-Cloa u komadu Jean de la Lune M. Acharda: tu ulogu komičnoga ali beskrupoloznog parazita koji »mijenja lica«, pjeva i priča viceve ponavlja i u istoimenomu, svomu prvomu zv. filmu (1931), koji je potpisao J. Choux, dok je stvarno potpunu kontrolu nad projektom imao S. Odbivši više sl. uloga, prihvaća posve suprotnu: povučenoga i tužnoga bankovnog činovnika i slikara-amatera ponižavanog od supruge, koji zbog prevare ubija ljubavnicu u Kuji (1931) J. Renoira. Izbrazdana, »izgužvanog« lica izražena podbratka i obješene donje usne, neuredne kovrčave kose, pogrbljen, teška i troma »staračkog« koraka, istodobno nezgrapan i hitar, često i vrlo žestokih reakcija, film. afirmaciju stječu u vrijeme franc. → poetskog realizma, u čijoj »galeriji tipova« u svijetu nesigurnosti i poremećenih vrijednosti on predstavlja atavističku, najiracionalniju i »najotkačeniju« komponentu. Tome posebno pridonose 2 uloge: anarhoidnog skitnice u filmu Boudu spašen iz vode (J. Renoir, 1932) i sanjara sa šlepa okruženog mačkama u Atalanti (J. Vigo, 1934). Iznimnih sposobnosti glum. transformacije (i fiz. i psihološke), velike uspjehe ostvaruje i kao nezadovoljni, uvijek pijani profesor crtanja i krivotvoritelj novca u Bjeguncima iz Saint-Agila (Christian-Jaque, 1938), odbojni pratilac M. Morgan u Obali u magli (M. Carné, 1938) i ostarjeli glumac-mediokritet koji djetinjasto mašta o film. slavi u Kraju dana (J. Duvivier, 1939). Početak II svj. rata zatječe ga u Italiji, gdje snima film Tosca (1940, nedovršen) J. Renoira i C. Kocha. Za rata osumnjičen je da je Židov, potom komunist, napokon i kolaboracionist. Odmah nakon rata ostvaruje »ulogu-alegoriju« na vlastiti život za rata: čovjeka koga masa linčuje zbog njegove izuzetnosti i superiornosti u Panici (1946) J. Duviviera. Njegova posljednja značajna uloga jest lik u kojem spaja značajke Mefista i Fausta, demona i anđela, u filmu Ljepota đavola (1949) R. Claira. Od sredine 50-ih godina nastupa neredovito zbog vrlo oštećene i ugrožene kože (posljedica kemijski neispravne šminke). Ipak, i u starosti potvrđuje glum. svježinu naslovnim likom u filmu Starac i dijete (1967) C. Berrija i ulogom okrutnoga srednjovj. velikaša u filmu Blanche (1972) W. Borowczyka. Glumio je u 102 filma (od toga 2 nedovršena).

I njegov sin François Simon poznati je glumac (u švic., franc. i tal. filmovima).

Ostale važnije uloge: Beba se kupa (J. Renoir, 1931); Odozgo nadolje (G. W. Pabst, 1933); Djevičansko jezero (M. Allégret, 1934); Sreća (M. L’Herbier, 1934); Ljubavnici i kradljivci (R. Bernard, 1935); Mrtvac u bijegu (A. Berthomieu, 1936); Napulj vatrenog poljupca (A. Genina, 1937); Smiješna drama (M. Carné, 1937); Lijepa zvijezda (J. de Baroncelli, 1938); Posljednji povratnik (P. Chénal, 1939); Fric-Frac (C. Autant-Lara, 1939); Iza fasadâ (G. Lacombe, 1939); Nebeske melodije (G. Lacombe, 1940); Komedija sreće (M. L’Herbier, 1940); Kralj se zabavlja (M. Bonnard, 1941); Na sreću ženâ (A. Cayatte, 1943); Večeras dolazi prijatelj (R. Bernard, 1946); Fabiola (A. Blasetti, 1948); Otrov (S. Guitry, 1951); Neobična žudnja gospodina Barda (G. von Radvanyi, 1953); Saadia (A. Lewin, 1953); Naša vremena (A. Blasetti, 1954); Austerlitz (A. Gance, 1960); Đavao i deset zapovijedi (J. Duvivier, 1962); Cyrano i d’Artagnan (A. Gance, 1963); Vlak (J. Frankenheimer, 1965); Opće pobijanje (L. Zampa 1970); Najljepša večer moga života (E. Scola, 1972); Crveni ibis (J.-P. Mocky, 1975).

LIT.: F. Bauche, Michel Simon, un acteur et ses personnages, Fribourg 1962; F. Seguin, Fernand Seguin rencontre Michel Simon, Montreal 1969; J. Fansten, Michel Simon, Paris 1970; C. Gauteur/A. Bernard, Michel Simon, Paris 1975; C. Gauteur, Michel Simon, Paris 1987.