SHINODA, Masahiro

SHINODA, Masahiro, jap. redatelj (Gifu, 9. III 1931). Studirao književnost i dramu na sveučilištu Waseda u Tokiju. Od 1953. asistent redatelja u studiju Shochiku Ofuna. Najsnažnije utjecaje prima od Y. Ozua, kojem asistira u Tokijskom sumraku (1957), te od K. Mizoguchija, čiju tehniku snimanja i montaže studiozno proučava. Nakon red. debija filmom Jednosmjerna karta za ljubav (Koi no katamichi kippu, 1960), posvećenim usponu rock-glazbe u Japanu, označen je (uz N. Oshimu i Y. Yoshidu) kao najznačajniji protagonist jap. »novog vala«. U prvoj fazi, pod utjecajem svog scenarista Sh. Terayame, s izraženom se društv. kritičnošću bavi suvremenim marginalnim junacima iz svijeta zabavljačâ, sitnih gangstera i studenata-terorista. Njegova angažiranost proširuje se zatim i na teme iz prošlosti, s nedvosmislenim aluzijama na suvremenost, a uronjena je u estetizam vizije smrti i destrukcije (Ubojstvo — Ansatsu, 1964; S ljepotom i tugom — Utsukushisa to kanashimi to, 1965; Oblaci u sumrak — Akanegumo, 1967; Dvostruko samoubojstvo u Amijimi — Shinju ten no Amijima, 1969 /po anketi časopisa »Kinema Jumpo« film godine/; Balada o Orinu — Hanare goze Orin, 1977), odn. potencira degradaciju junakâ uz nihilističko akcentuiranje prolaznosti života (Tišina — Chinmoku, 1971 /na listi »Kinema Jumpa« drugoplasirani/; Okamenjena šuma — Kaseki no mori, 1973; Pod trešnjinim cvjetovima — Sakura no mori no mankai no shita, 1975). Najveći uspjeh u Japanu postiže filmom Ubojstvo, s karakterističnim, mazohistički nastrojenim junakom koji — poigravajući se politikom i vlastitim životom — gubi obje igre. Za razliku od Oshimina direktnog izričaja polit. shvaćanjâ posredstvom motiva nasilja, Sh. je senzualniji — poet pod utjecajem jap. tradicionalnog teatra (posebno kabukija). Dvostruko samoubojstvo u Amijimi, inspirirano lut. komadom (bunraku) velikoga dramskog pisca iz XVIII st. Chikamatsua, strukturirano je kao originalna suvremena analiza sudbine oživljenih junaka i sâmog komada. Film Buraikan/Skandalozne avanture Buraikana (Buraikan, 1970) stiliziran je u tradiciji kabukija, ali u modernoj, ironično-pesimističnoj transpoziciji društv. zbivanja na razmeđi razdoblja Edo i Meiji (sredina XIX st.). Tišina efektno rekonstruira tragičnu sudbinu dvojice port. misionara iz XVII st., a Himiko (1974) konfrontira suvremeni Japan s počecima jap. civilizacije. U većini filmova gl. ulogu tumači njegova supruga Shima Iwashita, utjelovljujući ljepotu kao simbol prolaznosti u neumitnom procesu nestajanja života. Od 1966. svoje projekte realizira u vlastitoj kompaniji Hyogen-sha. U novijim filmovima zapada u dekadenciju prenaglašenog estetizma i artificijelnosti, ali ostaje jedna od najzanimljivijih red. pojava suvremenoga jap. filma.

Ostali važniji filmovi: Suho jezero (Kawaita mizuumi, 1960); Moje lice crveni u sumrak (Yuhi ni akai ore no kao, 1961); Epitaf za moju ljubav (Waga koi no tabiji, 1961); Suze na lavljoj grivi (Namida o shishi no tategami ni, 1962); Blijedi cvijet (Kawaita hana, 1963); Samuraj špijun (Ibun sarutobi sasuke, 1965); Kazneni otok (Shokei no shima, 1966); Demonsko jezero (Yashagaike, 1979); Đavolski otok (Akuma-to, 1980); Djeca MacArthura (Setochi shonen yakyu dan, 1984); Kopljanik Gonza (Yari no Gonza, 1986).