SEYRIG, Delphine

SEYRIG, Delphine, franc. glumica i redateljica (Bejrut, 10. IV 1932). Djetinjstvo provodi u Libanonu. God. 1952-55. uči glumu u Parizu; u kazalištu debitira 1952, a kontinuiranu karijeru otpočinje 1955 (kasnije i režira). Po odlasku u SAD (1956) pohađa → Actors’ Studio i glumi na televiziji. Ondje otpočinje i film. karijeru — u underground-filmu Povucite me za moju tratinčicu (1959) R. Franka i A. Leslieja. Njezina druga uloga (Prošle godine u Marienbadu, 1961, A. Resnaisa), interpretacija osobe zapravo neizdiferenciranih značajki — žene kojoj protagonist (G. Albertazzi) sugerira važnu ulogu u svojoj prošlosti i/ili imaginaciji, ostvarena iznimnom koncentracijom i gracioznošću, donosi joj ugled dive modernističkog filma. Tome pogoduju njezin izgled, privlačnost bez atributâ glamoura, »neutralnost« u odnosu na postojeće tipove zvijezda (na razmeđi → mondenke i → dobre prijateljice) te ozbiljnost inteligentne urbane žene, ponekad i izraženijih građanskih osobina (npr. Diskretni šarm buržoazije, 1972, L. Buñuela). Ugled održava u djelima izrazitih predstavnika film. modernizma (npr. Muzika, 1967, i India Song, 1974, M. Duras), kao i u neofeminističkima (npr. Jeanne Dielman, 1975, Ch. Akerman, po mnogim mišljenjima njena glumački najekspresivnija uloga: žene koja uspješno prigušuje očajanje sve do trenutka u kojem postaje ubojica). Ipak, najzapamtljivija ostaje kao interpretatorica Resnaisova viđenja svijeta: svojevrsne proustovske junakinje, žene koja zrači tjeskobom usprkos vanjskoj »lepršavosti« u Muriel (1963). Najspecifičniji su, pak, za nju (kao u Prošle godine u Marienbadu) likovi »medija« za »materijalizaciju« luđih emocija i maštanja (npr. Nesreća, 1967, J. Loseyja i Ukradeni poljupci, 1968, F. Truffauta); u tim filmovima glumi sporedne uloge, potvrđujući svoj stav da vrijednost filma pridonosi i vrijednosti uloge (neovisno o njenoj veličini). Kako nastupa i u inozemstvu, njena glum. pojava izražava i kozmopolitsku dimenziju, koju pojačava i »izvanvremenost« i stiliziranost mnogih filmova u kojima glumi. Aktivna feministica, o temi ženskih prava režirala je više kinemat. i video-filmova (npr. Budi lijepa i šuti — Sois belle et tais-toi, 1977).

Njezin brat Francis Seyrig je film, skladatelj.

Ostale važnije uloge: Mliječna staza (L. Buñuel, 1969); Magareća koža (J. Demy, 1970); Crvenilo na usnama (H. Kümmel, 1971); Šakal (F. Zinnemann, 1972); Lutkina kuća (J. Losey, 1973); Crna vjetrenjača (D. Siegel, 1974); Posljednji krik (R. van Ackeren, 1975); Dragi Michele (M. Monicelli, 1976); Orijentiranja (M. Soutter, 1977); Draga nepoznata (M. Mizrahi, 1979); Zlatne osamdesete (Ch. Akerman, 1986).