SCORSESE, Martin

SCORSESE, Martin, am. redatelj (Flushing, New York, 17. XI 1942). Iz obitelji glačaoca odijela podrijetlom sa Sicilije, odrastao u italoam. četvrti New Yorka. Filmofil od djetinjstva, zanima se za rock, želi postati svećenik, ali upisuje film. odjel sveučilišta New York, gdje diplomira, potom i magistrira 1966. Već za studija realizira zapažene kratkometr. filmove, a kao nastavnik na sveučilištu ostaje do 1970. Prvi igr. film Tko to kuca na moja vrata? (Who’s That Knocking at My Door, 1968), s autobiografskim naznakama i nalaskom na analizi karakterâ, realizira u niskobudžetnim uvjetima. Kao supervizor montaže sudjeluje u dokum. rock-filmu Woodstok (1970) M. Wadleigha (kasnije i sâm režira dokum. film o oproštajnom koncertu kultne rock-grupe The Band: Posljednji valcer — The Last Waltz, 1978). U produkciji R. Cormana realizira film Opasna djevojka (Boxcar Bertha, 1972) sa B. Hershey, svojevrsni brutalni nastavak Cormanove Krvave mame (1970), o »izgubljenim mladostima« u doba velike ekon. krize, a dotičući i problem am. sindikalizma. Scorseseov prvi značajniji film Ulice zla (Mean Streets, 1973), opet u neovisnoj produkciji i s njegovim omiljenim glumcima R. De Nirom (svojevrsni alter ego) i H. Keitelom u gl. ulogama, tematizira urbanu paranoju italoam. mladeži traumatizirane crkvom, mafiozno-gangsterskim kodeksima i sâmim područjem newyorške Male Italije. Slijedi → film ceste Alice više ne stanuje ovdje (Alice Doesn’t Live Here Anymore, 1974), o lutanju Amerikom mlade udovice i majke (E. Burstyn) i njenim pokušajima da nađe životno uporište, prvi Scorseseov komerc. uspjeh, uvjetovan i tada aktualnim i pomodnim feminističkim »čitanjem«. Taksist (Taxi Driver, 1976, Grand Prix na festivalu u Cannesu) sugestivan je prikaz izopačenosti i napetosti velegradskog življenja gledan očima noćnog taksista (R. De Niro) — vijetnamskog povratnika i psihotika; pokretna, »nemirna« kamera (M. Chapman) stvara ekspresionističko-dokumentarističku vizualnost, atmosferu nezadovoljstva i rastuće prijetnje, a nagoni gl. lika opsjednutog mržnjom prema korumpiranom svijetu i njegovim polit. predstavnicima te zaštitničkim skrbništvom prema maloljetnoj prostitutki (J. Foster) dovode do fašistoidnog reagiranja — »preuzimanja pravde u svoje ruke«. Idući projekt New York, New York (1977) oživljuje glazb. spektakl 40-ih i 50-ih godina (ali prožet mračnim tonovima), doba swinga i velikih orkestara te eskapističkih fantazija o usponu i sreći (sâm S. ga naziva »film noir musicala«), no ne postiže ni umj. ni komerc. uspjeh. Razjareni bik (The Raging Bull, 1980), zasnovan na motivima autobiografije boksačkog prvaka Jakea La Motte (R. De Niro), naturalističkom uvjerljivošću, asocirajući na verističku operu, govori o čovjekovim elementarnim emocijama i porivima potaknutim problemom slave i pada. Nakon gorke komedije Kralj komedije (The King of Comedy, 1983) s De Nirom i J. Lewisom (u nekomičnoj ulozi) slijedi crnohumorna Idiotska noć (After Hours, 1985, nagrada za režiju u Cannesu), o mladom newyorškom yuppieju (G. Dunne) mučenom tjeskobnom nesanicom, klaustrofobična noćna »pikareska« u kojoj se zalutalom protagonistu oživotvore svi njegovi strahovi i inhibicije, koja satiričko-grotesknim aspektima podsjeća na Grad žena (1979) F. Fellinija. Idući projekt Boja novca (The Color of Money, 1986), s temom iz miljea profesionalnih igrača bilijara (u gl. ulogama P. Newman i T. Cruise), svojevrsni je nastavak Hazardera (1961) R. Rossena. God. 1988. režira kontroverzni film Posljednje Kristovo iskušenje (The Last Temptation of Christ /nominacija za Oscar za režiju/) prema poznatom romanu N. Kazantzakisa, sablaznivši konzervativnu kršć. javnost odveć svjetovnim prikazom Kristova (W. Dafoe) života. Glumio je u filmu Oko ponoći (1986) B. Taverniera.

Shvaćajući film kao alternativu nasilju i mogućnost impostacije pitanjâ čovjekova opstanka, S. unutar tematski vrlo konzistentnog opusa nastoji pomiriti osobne sklonosti sa zahtjevima komerc. produkcije. Opsjednutost noću, te likovi koji odražavaju svijet nesigurnosti, strahova, nasilja i urbanih neuroza, sugestivno dočaravaju sumornu atmosferu, kroz koju se — najčešće mozaičnom dramaturgijom — izlaže posredna, ali autentična i snažna kritika tzv. američkog načina života. U njegovu stilu ogleda se utjecaj evr. filma, povremeno i dimenzija postmodernizma, a stalna mu je odlika vrstan rad s glumcima. Takvim značajkama stekao je istaknutu poziciju među redateljima tzv. novog Hollywooda, a pojedini kritičari smatraju ga čak najdarovitijim i najodvažnijim am. sineastom 70-ih i 80-ih godina.

Ostali filmovi: Newyorške priče (epizoda u omnibusu, 1989); Dobri momci (Good Fellas, 1990).

LIT.: M. P. Kelly, Scorsese, the First Decade, Pleasantville / New York 1980; G. C. Bertolina, Scorsese, Firenze 1981.