SCHÜFFTAN, Eugen

SCHÜFFTAN, Eugen (u am. filmovima Eugene Schufftan), am. snimatelj njem. podrijetla (Breslau /danas Wrocław, Poljska/, 21. VII 1893 — New York, 6. IX 1977). Studirao slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu u rodnom gradu. Od 1919. radi na crt. filmu, 1923. izumljuje specijalni snim. trik → Schüfftanov proces (prvi put kreativno primijenjen u Metropolisu, 1927, F. Langa), 1926/27. usavršava se u Hollywoodu, a 1927-33. djeluje u Njemačkoj kao snimatelj; po dolasku nacionalsocijalistâ na vlast emigrira u Francusku (do 1939), potom odlazi u SAD, gdje 1947. uzima am. državljanstvo (ali i nadalje često radi u Francuskoj).

Osim po ekspresivnim rješenjima u kombinaciji sa spec. efektima, posebno je tražen zbog realist. dnevnih snimaka (npr. Ljudi u nedjelju, 1929, R. Siodmaka i E. G. Ulmera). U njem. periodu njegova fotografija obiluje i ekspresivnim elementima, koji se očituju u stilizaciji atmosfere i svjetla te u naglašenoj perspektivi. Osobito je uvažavan zbog izdiferenciranih sivih tonova i kontrastnih efekata osvjetljenja (Atlantida/Gospodarica Atlantide, 1931, i kasnije Shanghajska drama, 1938, G. W. Pabsta). Najveći snim. uspjeh ostvaruje u Francuskoj filmom Obala u magli (1938) M. Carnéa, gdje uspijeva povezati naturalizam i poeziju, realizam i romantiku, igr. i dokum. fakturu — u prvom redu smišljenom izgradnjom svjetla, kojom stvara vrlo ekspresivnu atmosferu sumornosti i očajanja. Suradnjom sa M. Ophülsom nameće usporedbu s redateljsko-snim. tandemom F. W. Murnau/K. Freund. U filmu Od Mayerlinga do Sarajeva (1940, sa C. Courantom i O. Hellerom) posebno se ističu pokreti kamere koji u prvi plan stavljaju prostor i arhitektoniku; nezaboravna je sekvenca u loži kazališta kad kamera u pokretu slijedi lica u gledalištu koja razgovaraju, a potom se spušta u foaje, gdje se još govori o prijestolonasljedniku. Istražujući mogućnosti film. slike, često koristi optičke efekte loma slike, npr. u filmovima G. Franjua (Glavom kroza zid, 1958, i Oči bez lica, 1959), čime postiže šokantne prizore. U SAD je posebno uspješan u suradnji sa D. Sirkom, u filmovima kojega prezentira stanovitu distanciranost kamere s obzirom na zbivanja, ali aktivnu ulogu ambijenta (npr. vrtuljak u filmu Skandal u Parizu, 1946 /sa G. Roeom/). Oscarom za crno-bijelu fotografiju nagrađen je u filmu Hazarder (R. Rossen, 1961), gdje ponovno ostvaruje sugestivan sumoran ugođaj gubitništva. God. 1975. nagrađen je Nagradom »Billy Bitzer« za izuzetne zasluge u film. industriji. Sa F. Wenzlerom korežirao je film Gađenje (Das Ekel, 1931, i susnimatelj). U filmovima Dogodilo se sutra (R. Clair, 1943), Ljetna oluja (D. Sirk, 1944), Tamno zrcalo (R. Siodmak, 1946) i dr. bio je teh. supervizor, a u filmovima Odisej (M. Camerini, 1954), Marijana moje mladosti (J. Duvivier, 1954) i dr. majstor spec. efekata.

Izuzetno poštovan teh. eksperimentator i novotar, cijenjen i kao majstor umj. fotografije (M. Ophüls: »Schüfftan je majstor i patrijarh među njemačkim snimateljima«), Sch. se ubraja među najznačajnije snimatelje u povijesti filma.

Ostali važniji filmovi: Kraljica Lujza (K. Grüne, 1928); Gassenhauer (L. Pick, 1931); Odozgo nadolje (G. W. Pabst, 1933); Skandal (M. L’Herbier, 1933); Kriza je prošla (R. Siodmak, 1934); Nježna neprijateljica (M. Ophüls, 1936); Odoka (M. L’Herbier, 1937); Gospođica doktor (G. W. Pabst, 1937); Iseljenica (L. Joannon, 1938); Bez sutrašnjice (M. Ophüls, 1939); Nebeske melodije (G. Lacombe, 1940); Grimizni zastor (A. Astruc, 1951); Bludnica dostojna poštovanja (M. Pagliero, 1952); Lilith (R. Rossen, 1964); Tri sobe na Manhattanu (M. Carné, 1965).