SCACCIANOCE, Luigi

SCACCIANOCE, Luigi, tal. scenograf (Venecija, 12. VII 1914). Diplomirao arhitekturu i pohađao tečajeve scenografije na visokoj film. školi Centro Sperimentale u Rimu. Isprva asistent G. Fiorinija; samostalno radi od 1944. Prvi su mu radovi vezani uz venecijanski ambijent, rekonstrukcijom kojega se ističe i kasnije (npr. Strančeva ruka, 1953, M. Soldatija). Punu afirmaciju stječe filmom Senilnost (M. Bolognini, 1961), gdje je za evociranje Trsta iz 1927. nagrađen godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d’Argento. Kasnije je dobiva još 4 puta: Ravnodušni (F. Maselli, 1964), Kralj Edip (P. P. Pasolini, 1967), Satyricon (F. Fellini, 1969, sa D. Donatijem) i Zaboraviti Veneciju (F. Brusati, 1979). Skloniji arhitektonskim no lik. rješenjima, uspješan je u kreiranju i suvremenih i (osobito) pov. ambijenata, a time se posebno ističe u Evanđelju po Mateju (P. P. Pasolini, 1964), gdje na pomalo ekspresionistički način oživljuje Nazaret i Betlehem.

Ostali važniji filmovi: Adua u prijateljice (A. Pietrangeli, 1960); Vanina Vanini (R. Rossellini, 1961); Stepa (A. Lattuada, 1962); Posjeta (A. Pietrangeli, 1962); Djevojka iz Parme (A. Pietrangeli, 1963); Lončar iz Venecije (D. Tessari, 1963); Drug don Camillo (L. Comencini, 1965); U sjeni inkvizicije (L. Salce, 1966); Ptičurine i ptičice (P. P. Pasolini, 1966); Operacija San Gennaro (D. Risi, 1966); Invazija (Y. Allégret, 1970); Ljubav u Veneciji (E. M. Salerno, 1970); U ime talijanskog naroda (D. Risi, 1972); Kratki praznici (V. De Sica, 1973); Kruh i čokolada (F. Brusati, 1973); Učiteljica i mafija (L. Zampa, 1975): Biskupova spavaća soba (D. Risi, 1977); Takva kakva si (A. Lattuada, 1978); Opasna igračka (G. Montaldo, 1978); Kavez ludosti (É. Molinaro, 1978); Topla braća (É. Molinaro, 1980).