SAVEZ SOVJETSKIH SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA

SAVEZ SOVJETSKIH SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA. U carskoj Rusiji kinemat. kulturu uvode snimatelji i prikazivači braće Lumière, odmah potom i Englez Robert W. Paul i am. predstavnici kompanije Edison. Prve predstave održane su u svibnju 1896. u vrtnoj restauraciji Akvarij u Petrogradu (danas Lenjingrad), zatim u operetnom kazalištu Ermitaž u Moskvi, na sverus. sajmu u Nižnjem Novgorodu (danas Gorki), gdje je bio prisutan i Maksim Gorki te napisao nadahnut esej o mogućnostima filma, nešto kasnije i u Kijevu, Harkovu, Rostovu i dr.; repertoar je uglavnom isti kao u Parizu i dr. evropskim gradovima. Ubrzo su mnogi mali poduzetnici nabavili opremu i počeli putovati zemljom prikazujući filmove (najčešće na sajmovima).

Iako postoje tvrdnje da su Aleksej Sanarski i Ivan Akimov izumili kino-aparat još 1986, neovisno o dr. pionirima kinematografije, pouzdano je jedino da su među prvima počeli filmove snimati A. K. Fedecki, fotograf iz Harkova koji 1986/ 97. bilježi prijenos čudesne ikone iz manastira Kurjašsk u Harkov, i V. A. Sašin, moskovski glumac koji je snimao publiku kako se gura u kazalište i zatim to prikazao po završetku predstave. Od 1900. fotogr. poduzeće Kurta von Hahna-Jagielskog po narudžbi snima prigodne situacije s carskog dvora. Prva stalna kina javljaju se 1903. i šire se sredinom prvog desetljeća. Nazivaju ih »električnim teatrima« ili »iluzionističkim teatrima«, nalaze se u posebnim zgradama, s katkad i do 600 sjedišta, sa šestsatnim radnim danom i predstavama 30-60 min. Već 1904. franc. tvrtka Pathé osniva u Moskvi predstavništva za iznajmljivanje filmova, ubrzo potom i Gaumont. Film. programi sastoje se od dokum. kronikâ — prikazâ prirode, polit. života i života dr. narodâ, te igr. Dodataka zab. karaktera — cirkuskih atrakcija, vodvilja, skečeva i biblijskih tema u čijoj se obradbi koriste i film. trikovi; prisutne su i melodramske fabule iz bulevarskog tiska, pseudohist. romanâ, kaz. komadâ i crne kronike. Filmovi su najčešće strani (uglavnom francuski), neprevedenih natpisa, a specijalne su dosjetke ručno bojene vrpce i ozvučenje pomoću gramofona. Širenje kina bilo je usporedno s građanskom revolucijom, no gotovo ništa od društv. realnosti nije dospijevalo na ekrane — zbog neuspostavljenosti domaće produkcije i striktne cenzure koja je zabranjivala i strane filmove o događanjima u Rusiji (npr. petrogradski pokolj iz 1905). Od jeseni 1907. redovite su ruske film. novosti, a prve proizvodi poduzeće dvorskog snimatelja Hahna-Jagielskog. Iste godine novinar Aleksandr O. Drankov, službeni snimatelj Dume, objavljuje otvaranje prvoga domaćega film. studija i snimanje prvog filma — »Borisa Godunova« prema Puškinu, ali je projekt napušten jer se gl. glumac predomislio (ne želeći glumiti u nedovoljno respektabilnom mediju). Ipak, uspjeh žurnala s rus. temama i komerc. neuspjesi franc. i tal. filmova-adaptacija rus. predložaka uvjerio je moskovska predstavništva Pathéa i Gaumonta da je unosno ulagati u ruske produkcije.

To potvrđuje i Pathéov dokum. film (135 m) o vježbama kozačkog puka »Donski kozaci« Mauricea Maîtrea, prikazan u veljači 1908, koji se smatra prvim rus. filmom. Financ. uspjeh ohrabruje sl. projekte, pa krajem godine Drankov producira prvi igr. film »Pobunjenici s Donje Volge« Vladimira F. Romaškova, 10-minutnu pantomimu o Stjenjki Razinu. Zarada mu omogućuje da osnuje poduzeće i proizvede oko 20 filmova raznih žanrova (npr. dokum. zabilješku o 80. rođendanu L. N. Tolstoja). Ipak, razmjerno niska razina njegovih proizvoda ubrzo poduzeće svodi među drugorazredne film. kuće. Znatno je uspješniji Aleksandr A. Hanžonkov, nekadašnji konjički oficir, koji 1906. u Moskvi otvara poduzeće za iznajmljivanje stranih filmova i kino-aparatura. Zakratko čak konkurira stranim predstavništvima, a 1909-14. proizvodi oko 70 filmova. God. 1912. u Moskvi gradi dotad najveći film. studio i time rus. produkciju uzdiže na razinu stranih.

Osobito je uspješan u adaptacijama ruske klas. književnosti, a proizvodi i korežira (s Vasilijem M. Gončarovim) prvi cjelovečernji film »Obrana Sevastopolja« (1911). Kod njega su karijere otpočeli brojni rus. pioniri režije: Gončarov, Pjotr I. Čardinjin, Jevgenij F. Bauer i dr. Osim igr. filmova, producirao je i film. novosti, obrazovne filmove i dr., u kojima su — između ostalog — prvi put korištene mikroskopske snimke. Bio je i jedan od vodećih producenata anim. filmova (za njega radi Vladislav A. Starevič, prvi u svijetu sustavno zainteresiran za animaciju). U to doba film. središte Rusije su Moskva i Petrograd, a film postaje najpopularnija masovna zabava koju ne prihvaćaju samo niži gradski slojevi, već i građanstvo, intelektualci i omladina. God. 1913. postoji već više od 1300 kina (67 u Moskvi, 130 u Petrogradu), a — nakon Pathéa i Gaumonta — javljaju se i dr. francuska, kao i tal., njem., am. i dan. predstavništva (pred I svj. rat u Moskvi ih ima oko 50). Strani film dominira, do početka rata u omjeru 1:5, ali i domaća produkcija jača: 1910. proizvedeno je 30 filmova, a 1914. čak 330 (mnogo je srednjometr. i dugometražnih). Tematski prevladavaju adaptacije dijelova poznatih romana i drama, oživljavanje motiva sa slikarskih djela, započinje žanr pustolovnoga i krim. filma, a od 1913/14. i salonska psihol. drama (sa sižejima iz trivijalne književnosti ili stranih filmova sl. usmjerenja). Unatoč sve višoj razini produkcijâ, film. jezik nije osobito rafiniran: prevladava oponašanje kazališta, pa je razumljivo što oko 1910. Konstantin S. Stanislavski, Vsevolod E. Mejerholjd i Vladimir V. Majakovski odriču filmu umj. autentičnost.

Poč. I svj. rata popularnost filma još više raste, a poticajno djeluje i izostanak uvoza stranih filmova i zatvaranje brojnih stranih predstavništava. Javljaju se novi poduzetnici (npr. Josif N. Jermolajev, Dmitrij I. Haritonov i Vladimir R. Gardin) i poduzeća (Thiemann & Reinhardt, Russ i dr.), a ugledni poslovni ljudi i drž. aparat počinju se zanimati za kinematografiju; u sklopu tzv. komiteta Skobeljeva, koji je bio pod carevom nadležnošću, stvoren je odjel za proizvodnju voj. i propagandnih filmova. Od početka rata do listopada 1917. proizvedeno je oko 1200 filmova (i s pojedinim značajnim vrijednosnim odskocima u odnosu na prethodno razdoblje). Iako prevladavaju rutinski filmovi za široku publiku (serijski krim. i pustolovni, salonske melodrame), ipak se izdvajaju ostvarenja J. F. Bauera, zbog vizualnog dojma, mizanscene, kompozicije kadra i sustavnog angažiranja glum. zvijezda (Vera V. Holodnaja, Vitold A. Polonski, Osip I. Runjič, Vladimir B. Maksimov, Ivan N. Perestiani i dr.). Uz producentsku djelatnost, kao redatelj se isticao je V. R. Gardin, osobito adaptacijom Turgenjevljeva »Plemićkog gnijezda« (1915). Među ključnim autorima je i Jakov A. Protazanov, izuzetno uspješan ekranizacijom Puškinove »Pikove dame« (1916). Čardinjin je u tom razdoblju režirao čak oko 100 filmova, od kojih su mnogi ostvarili izuzetne komerc. uspjehe (i zbog nastupa »kraljice ekrana« V. V. Holodnaje). U red. elitu ubrajali su se i Aleksandr J. Razumni, Aleksandr A. Volkov i Boris V. Čajkovski, dok su se za masovni kino-repertoar brinuli A. N. Uralski, Vjačeslav Turžanski i N. Saltikov.

Iako isprva skeptični i distanciram, znameniti umjetnici počeli su se ipak uključivati u kinematografiju: Fjodor I. Šaljapin tumači gl. ulogu u »Caru Ivanu Vasiljeviču Groznom« (1915) A. Ivanova-Gaja, a Mejerholjd sa snimateljem Aleksandrom A. Levickim i scenografom Vladimirom J. Jegorovim realizira »Sliku Doriana Graya« (1915). Kaz. »veličine« sve češće nastupaju na filmu: J. N. Roščina-Insarova, Vera N. Pašenaja, Pavel N. Orljenjev, Ilarion N. Pevcov, Olga V. Gzovskaja i dr., a neke postižu i prestižne film. karijere — poput Ivana I. Možuhina, Vere G. Orlove i Natalije A. Lisenko (čije se glum. umijeće dojmljivo prilagodilo film. mediju). God. 1914-17. djeluje skupina glumaca prvog studija MHAT-a pod vodstvom Borisa M. Suškeviča (npr. Gzovskaja, Olga Baklanova, Jevgenij B. Vahtangov, Mihail A. Čehov, Konstantin P. Hohlov i dr.), koja je realizirala 5 filmova, od kojih je sačuvan samo 1. Djelovali su i vrlo kvalitetni snimatelji (Levicki, Jevgenij I. Slavinski, Grigorij M. Lemberg, Pjotr K. Novicki i dr.) te scenografi (Jegorov, Česlav G. Sabinski, V. A. Mihin, V. V. Baljuzek). Za film se nastojalo angažirati i vodeće pisce (npr. Jevgenija N. Čirikova i Leonida N. Andrejeva), ali su oni tek potpisivali scenarije redatelja; znatno autentičnija scenar. imena bili su Valentin Turkin, Lev Nikulin, Mojsjej Alejnikov, Grigorij Botjanski i dr. Javljaju se i napisi o stvaralačkim mogućnostima medija u odnosu na dr. umjetnosti i analize stvaralaštva redateljâ, snimateljâ, glumaca i dr., a 1916. izlazi »Kinematografija, priručnik« s praktičnim savjetima za snalaženje u film. poslu. U veljači 1917, za revolucije i nakon svrgavanja dinastije Romanovih, u Rusiji postoji 2000 kina, 10 studija i nekoliko laboratorija. Gl. mjera Privremene vlade je nacionalizacija komiteta Skobeljeva, a burnu društv. i polit. situaciju oslikava i osnivanje Ujedinjenoga filmskog društva koje čine vlasnici studija, laboratorija, distribucija i izdavači reklamnih film. novina. S njima surađuje Savez umjetničkih suradnika kinematografije, a njima nasuprot stoji sindikat radnika i namještenika, bezuspješno nastojeći osigurati bolje radne uvjete. Tematski, izmijenjena situacija ogleda se u većem broju film. novosti koji prate kronologiju promjene vlasti, dok igranofilm. produkcija ostaje neizmjenjena; novina su pseudorev. sadržaji, prikaz pada Romanovih, Raspućinove samovlade i pogibije, no slabljenje cenzure omogućilo je i ključno djelo tog razdoblja kinematografije, Protazanovljeva »Oca Sergeja« (1918).

Temeljne promjene počinju tek nakon Oktobarske revolucije. Sovj. vlast ističe, osobito izraženo u govorima Vladimira I. Lenjina, da je film snažno propagandno sredstvo, s mogućnošću utjecanja na široke slojeve, pa nastoji zavladati njegovom produkcijom i svim segmentima kinematografije. Već 7. XI 1917, u Narodnom komesarijatu za obrazovanje (Narkompros), u okviru izvanškolske sekcije (koju vodi Lenjinova supruga Nadežda K. Krupskaja) osnovana je film. sekcija (kinopodotelj): raspolagala je fondom popularno-nanstvenih filmova, ekranizacijama prestižnih knjiž. djela, te organizirala projekcije i predavanja radnicima i vojsci. U ožujku 1918. Moskovski sovjet osniva Moskovski filmski komitet, prvi sovj. upravni organ za film, a sl. komiteti nastaju i u Petrogradu i Ukrajini. Nacionalizacijom komiteta Skobeljeva osigurana je prva teh. baza za drž. proizvodnju. U svibnju 1918. Moskovski filmski komitet podređen je neposredno Narkomprosu (čiji predsjednik Anatolij V. Lunačarski sugerira stimuliranje produkcije film. novosti, propagandno-znanstvenih i igr. filmova s »kulturno-povijesnim« temema) i preuzimanje — kao središnja sveruska film. institucija — upravnih i produkcijskih zadataka. U listopadu 1918. osnovana je Moskovska državna škola za kinematografiju (kasniji → VGIK), a u studenom 1919. u Petrogradu nastaje Viši institut za fotografiju i fototehniku (kasniji Lenjingradski filmo-inženjerski institut). Privatna poduzeća za produkciju i kina i dalje su djelovala usporedno s državnima: u 1918. proizvedeno je 150 filmova, koji se tematski nisu osobito razlikovali od onih iz predrev. razdoblja. Da bi se što izravnije kontroliralo kinematografiju, Lenjin 27. VIII 1919. potpisuje dekret kojim se kina, poduzeća za produkciju i distribuciju filmova, te studiji i laboratoriji daju na upravljanje Narkomprosu, a ostvarivanje dekreta o nacionalizaciji prepušteno je Sveruskom foto-kino odjelu Narkomprosa (akr. VFKO); njemu su podređeni svi film. poslovi i institucije u SSSR-u (nakon osnivanja dr. sovjetskih republika, i ondje su osnovani sl. odjeli pri tamošnjim Narodnim komesarijatima). Privatnici su na nacionalizaciju reagirali bojkotom, zatvaranjem kinâ, uništavanjem i sakrivanjem film. vrpce, a znatan dio sineasta (poput Protazanova, Možuhina i dr.) prešao je u film. studije Odese i Jalte, koji su dugo bili pod kontrolom bjelogardijaca, napustivši nakon njihova poraza zemlju i nastavljajući karijeru u Zap. Evropi. Zbog strane blokade, koja je onemogućila uvoz film. materijala, drž. filmska industrija teško je napredovala. Ipak, zahvaljujući bazi komiteta Skobeljeva, još od travnja 1918. moskovski i petrogradski film. komiteti počeli su s produkcijom film. novosti, a od 1. VI 1918. snima se redovna »Kinonedjelja«. God. 1918-20. dominantna je produkcija kratkometražnih igr. ili dokum. agit-filmova (tzv. agitki), kojima je cilj propaganda u širokim slojevima naroda. Zbog nedostatka vrpce, produciralo se izuzetno štedljivo, s malim brojem kopija, no takvi filmovi nisu prikazivani u kinima, nego na ulicama i trgovima, na mjestima agitacije i uz pomoć tzv. agit-vlakova, koji su često imali cjelokupnu opremu za film. produkciju, pa su filmove mogli realizirati i na mjestima kroz koja su prolazili. U produkciji agitki sudjelovali su V. R. Gardin, Lev V. Kulješov, Aleksandr A. Ivanovski, Ivan N. Perestiani i dr., sve sudionici predoktobarske kinematografije, snimatelji Novicki, Levicki, Eduard K. Tissé, Pjotr V. Jermolov, te kao montažer Dziga Vertov. U tom razdoblju proizvedeno ih je oko 70, ali su se rijetki sačuvali zbog teških uvjeta uskladištenja i prevelike eksploatacije. God. 1920/21. igranofilm. produkcija gotovo je zamrla, a više od polovice kina je zatvoreno (od 143, u Moskvi je radilo samo 10). Unatoč teškoćama, realizirano je nekoliko ambicioznih ostvarenja: »Polikuška« (1919) i »Kradljiva svraka« (1920) Aleksandra A. Sanjina, »Mati« (1920) A. J. Razumnog, »Srp i čekić« (1921) V. R. Gardina, »Arsen Džordžiašvili« (1921) I. N. Perestianija (prva postrevolucionarna gruz. produkcija), te dokumentarni »Povijest građanskog rata« (1922) D. Vertova. Iako su 1921. realizirana samo 3 filma, situacija se postupno stabilizirala, budući da je uvođenje NEP-a omogućilo stanovit prostor privatnicima, pa je iznenada »iskrsnuo« skriveni film. materijal, oživjela distribucija i otvorila se kina. Sovjetsko-njem. sporazum omogućio je uvoz vrpce, pa se proizvodnja već 1924. povećala na 157 naslova, dok se prihodi od distribucije stranih filmova djelomično koriste i za financiranje domaćega. U prosincu 1922. osnovano je Goskino koje je udružilo film. komitete, društv. i privatna poduzeća zainteresirana za eksploataciju stranog filma, no 1925 — zbog neefikasnosti — nastaje Sovkino, s monopolom nad film. produkcijom, distribucijom i prikazivanjem u Rusiji i dr. republikama, te film. uvozom i izvozom. Od privatnih poduzeća preostao je samo Russ, koji se udružuje s Međunarodnom radničkom pomoći u Mežrabpom Russ (kasniji Mežrabpomfil’m). Sovkino je odgovorno i za gradnju velikog studija u moskovskom predgrađu (kasniji → Mosfil’m), a do kraja desetljeća novi studiji nastaju i u Kijevu, Tbilisiju i Taškentu te u Bakuu i Erevanu. Ta je djelatnost popraćena intenzivnom kinofikacijom, povećanjem film. produkcije i bujanjem film. literature i časopisa. Poč. 1924. osnovano je Udruženje sudionikâ revolucionarne kinematografije (akr. ARRK), koje daje ton u ideol. diskusijama o filmu, a rasprave u novinarskoj sekciji CK SKP(b) iste godine ohrabruju razmah avangardističkih tendencija (već prisutnih u dr. umjetnostima), najeksplicitnije izraženih idejama LEF-a i Proletkulta. Uz naglašavanje nenaturalističkih stilskih postupaka i odbacivanje građanske koncepcije umjetnosti, smatralo se i da partija nije dostatno radikalna u otklanjanju utjecaja »staroga«, te da umjetnost može biti i metoda za izgradnju društva. Avangardistički pristup ponajprije se iskazuje u dokumentarističkom radu D. Vertova, pogotovo u njegovu film. žurnalu »Kino-istina« (od 1922), i Ester I. Šub, a zatim u ostvarenjima radionice L. V. Kulješova i njegovoj produkciji »Neobični doživljaji gospodina Westa u zemlji boljševika« (1924). Ipak, najviše priznanja sovj. revolucionarnom filmu pribavljaju prva ostvarenja Sergeja M. Ejzenštejna »Štrajk« (1924) i »Oklopnjača Potemkin« (1925), osobito potonje koje predstavlja najveći međunar. uspjeh postoktobarske kinematografije. Ejzenštejnovu iznimnu poziciju osiguravaju i njegovi teorijski radovi (a djeluju i mnogi dr. teoretičari tzv. montažne škole). Uz njega na međunar. sceni ponajviše se ističu Vsevolod I. Pudovkin filmovima »Mati« (1926), »Kraj St. Petersburga« (1927) i »Potomak Džingis-kana« (1929), »individualnim epopejama« (za razliku od Ejzenštejnovih »masovnih«) te lirik i prvi veliki autor-regionalist Aleksandr P. Dovženko s »Arsenalom« (1929) i »Zemljom« (1930). Među najistaknutijim modernističkim autorima još su Kulješov, Vertov, te Grigorij M. Kozincev i Leonid Z. Trauberg (u okviru → FEKSA). U drugoj polovici 20-ih godina sovj. produkciju ne odlikuju isključivo ideologizirani sižeji i avangardističke tendencije, već je to razdoblje jedno od najraznovrsnijih i najkreativnijih u cjelokupnoj povijesti sovj. kinematografije: povratnik Protazanov režira znanstvenofantastični film »Aelita« (1924), melodramu »Četrdesetprvi« (1927) i satiru »Blagdan svetog Jurja« (1930), Abram M. Room intrigira provokativnim sižejom o slobodnoj ljubavi u »Trećoj Meščanskoj« (1927), Boris V. Barnet postiže i međunar. uspjeh sočnim komedijama (npr. »Kuća na Trubnoj«, 1928), a među brojnim izuzetnim ostvarenjima tih godina su i »Eliso« (1928), gruz. produkcija u režiji Nikolaja M. Šengelaje, »Ulomak carstva« (1929) Fridriha M. Ermlera, »Plavi ekspres« (1929) Ilje Z. Trauberga i soc. dokumentarac »Sol za Svanetiju (1930) Mihaila K. Kalatozova. Zahvaljujući tim ostvarenjima, sovj. kinematografija među najkreativnijima je i najutjecajnijima u svijetu potkraj 20-ih godina, izuzetna ne samo po visokoj razini svojih redatelja nego posebno snimatelja (npr. uz Tisséa — Anatolij A. Golovnja i Andrej N. Moskvin), te brojnih glumaca i dr. suradnika.

Od poč. 1928. postupno se naslućuju promjene, sve zamjetnije kako Josif V. Staljin sve više zavodi apsolutnu vlast. Promjene je prvi osjetio Ejzenštejn, čiji je »Oktobar« (1928) napadnut zbog pretjerane upotrebe simbolâ i »formalističkih iživljavanja«. U ožujku je održana Svesavezna partijska konferencija o filmu koja je kritizirala »ostatke buržoaskih utjecaja« i opominjala zbog formalističkih tendencija, zalažući se za formu »koju će razumjeti milijuni gledalaca«. Dana 13. II 1930. raspušten je Sovkino i nadomješten Sojuzkinom, koje izravno potpada pod Vrhovni savjet nacionalne ekonomije (umjesto pod Narkompros, čiji je predsjednik Lunačarski svojim tolerantnim stavom omogućio procvat sovj. filma u tom razdoblju). Za predsjednika Sojuzkina imenovan je Boris Z. Šumjacki, koji će svojom netolerancijom prema istaknutim umjetnicima i zagovaranjem birokratske kontrole u mnogočemu odrediti klimu u sovj. kinematografiji 30-ih godina. Na prijelazu desetljeća ponajviše se pažnje — uz ideol. raspre — posvećivalo uvođenju zv. filma. U zajedničkom manifestu Ejzenštejn, Pudovkin i Grigorij V. Aleksandrov zalažu se za kontrapunkt slike i zvuka, nipošto sinkronitet, a već 1928. laboratoriji u Moskvi i Lenjingradu eksperimentiraju s kratkim zv. filmovima. Prva zv. projekcija održana je 5. X 1929. u Lenjingradu, ali su prvi zv. filmovi nastali tek 1930/31, i to kratkometr. dokumentarni. God. 1931. ozvučeni su filmovi »Zemlja žeđa« (1930) Julija J. Rajzmana i »Sama« (1931) Kozinceva i Trauberga, a osobito je intrigantno ostvarenje Vertovljev dokumentarac »Simfonija Donbasa« (1930). Prvi sovj. cjelovečernji igr. film realiziran kao zvučni jest »Put u život« (1931) Nikolaja V. Ekka, drama o mladim delinkventima. Nij. filmovi, međutim, povremeno su realizirani sve do sredine 30-ih godina, a neki od njih su, kao »Loptica« (1934) Mihaila I. Romma i »Sreća« (1934) Aleksandra I. Medvedkina postizali i međunar. uspjehe. U travnju 1932. CK SKP(b) donosi odluku o prestrukturiranju knjiž. i umj. organizacija, što je izgovor za ukidanje ARRK-a, udruženja koje je svojim ideol. radikalizmom smetalo u provođenju načela socijalističkog realizma. Službeno proklamiranje nove ideol. doktrine u kulturi izvršeno je na prvom svesav. kongresu sovj. pisaca u kolovozu 1934. Od filma se zahtijevalo da bude vezan uz narod, da posjeduje »partijnost«, otklanja apstraktno, shematsko i simboličko, te da se usmjeri čovjeku — suvremenom junaku i traženju novih izražajnih mogućnosti zv. filma. »Čapajev« (1934) Sergeja N. i Georgija D. Vasiljeva, »Mi iz Kronštadta« (1936) Jefima Lj. Dzigana i »Trilogija o Maksimu« (1935-39) Kozinceva i Trauberga bili su idealan obrazac takvog usmjerenja, s junacima »narodskog« profila, u tipičnim situacijama dozvoljenim socrealist. kanonima. Iako je zbog preusmjerenja 30-ih godina gotovo zatrt modernistički i avangardistički polet iz prethodnog razdoblja, socrealizam je pogodovao snažnom utvrđivanju narativnoga, realist. filma primjerena zv. kinematografiji, i rezultirao ostvarenjima koja su i to razdoblje izdvojila među najzanimljivija u sovj. kinematografiji. Vrhunsko djelo je »Djetinjstvo Gorkog« (1938) Marka S. Donskoja, a mnogi novi redatelji dokazuju kako fabularnim filmom mogu pomiriti ideol. prohtjeve i spretno vođenje fabule. Ističu se A. P. Dovženko filmovima »Aerograd« (1935) i »Ščors« (1939), M. I. Romm s akcionim filmom »Trinaestorica« (1937) i sa 2 prigodna o Lenjinu, G. V. Aleksandrov musicalima »Pastir Kostja« (1934) i »Volga, Volga« (1938), Grigorij Lj. Rošalj ekranizacijama knjiž. baštine (npr. »Obitelj Oppenheim«, 1939), Sergej A. Gerasimov filmovima »Komsomolsk« (1938) i »Učitelj« (1939), J. J. Rajzman dramom uoči revolucije »Posljednja noć« (1937), Josif J. Hejfic i Aleksandr G. Zarhi »Deputatom Baltika« (1937) i »Članom uprave« (1940), Vladimir G. Legošin omladinskim filmovima, Ivan A. Pirjev s više socrealist. musicala, Sergej J. Jutkjevič »Čovjekom s puškom« (1939), F. M. Ermler »Seljacima« (1935) i »Velikim građaninom« (1938/39, u 2 dijela), Leonid D. Lukav »Velikim životom« (1940), Igor A. Savčenko »Bogdanom Hmeljnickim« (1941), zatim Olga I. Preobraženskaja, Vera P. Strojeva, Aleksandr B. Stolper i dr. Sredinom 30-ih godina, Šumjacki je, nakon posjeta hollywoodskim studijima, nastojao žanrovski profilirati sovj. proizvodnju, inzistirajući da uz projekte po socrealist. obrascima i ekranizacije knjiž. baštine bude i akcionih filmova, musicala, komedija, filmova za djecu i dr. Raznovrsnost produkcije ogledala se i u realizaciji prvoga cjelovečernjega anim. filma »Novi Guliver« (1935) Aleksandra L. Ptuška, te visokobudžetnih pov. spektakala poput »Petra I« (1937-39, u 2 dijela) Vladimira M. Petrova. Veće obraćanje pažnje fabuli i likovima rezultira i znatno naglašenijom pozicijom glumaca, koji 30-ih godina stječu golemu popularnost (osobito Boris P. Čirkov, Boris A. Babočkin, Nikolaj K. Čerkasov, Boris V. Ščukin, Ljubov P. Orlova, Marina A. Ladinjina, Maksim M. Štrauh, Tamara F. Makarova, Vera P. Mareckaja, Nikolaj A. Krjučkov, Igor V. Iljinski i dr.), što je ranije uspijevalo tek rijetkim pojedincima. Film je postao i izuzetno prestižna kult. djelatnost, o čemu svjedoči i spremnost na suradnju uglednih pisaca (Vsevolod V. Višnjevski, Mihail A. Šolohov, Jurij K. Oleša, Vsevolod V. Ivanov, Viktor B. Šklovski, Valentin P. Katajev, Aleksej N. Tolstoj), skladatelja (Dimitrij D. Šostakovič, Sergej S. Prokofjev, Dmitrij B. Kabaljevski, Isak o Dunajevski) i lik. umjetnika. Iako u razdoblju staljinističkih čistki, u drugoj polovici 30-ih godina, u kinematografiji nije bilo žrtava među najznačajnijim autorima, birokratski i ideol. okviri ponekad su neizdržljivo pritiskali stvaraoce: nakon neuspjele am. epizode s filmom »Da živi Meksiko!« (1930), Ejzenštejnu — koji se neprestano sporio sa Šumjackim — povučen je nikad završeni »Bježinski lug« (1935), a »Aleksandar Nevski« (1938) ubrzo je — nakon potpisivanja sovjetsko-njem. pakta o nenapadanju 1939 — povučen iz kinâ, dok je Vertovu gotovo onemogućena karijera. Zbog opće birokratizacije produkcije, snimano je manje filmova, s neusporedivo većim troškovima no što je bilo realno, pa je 1938. Šumjacki morao napustiti položaj; međutim, to u sovj. kinematografiji ni kroz dulje razdoblje ništa nije promijenilo.

Iako je njem. invazija u lipnju 1941. pogodila i kinematografiju, drastično smanjujući produkciju i prikazivalaštvo, filmaši su spremno reagirali na ratne uvjete: 1941/42. proizvedeno je 12 »Ratnih kino-albuma«, cjelovečernjih programa sastavljenih iz 2, 3, ili 4 igranofilm. epizode prigodna sadržaja, na kojima su surađivali najistaknutiji sovj. redatelji. Od 1942. nastaju i cjelovečernji filmovi ratne tematike, među kojima su najuspjeliji »Mašenjka« (J. J. Rajzman, 1942), »Sekretar Rajonskog komiteta« (I. A. Pirjev, 1942), »Ona brani domovinu« (F. M. Ermler, 1943), »Duga« (M. S. Donskoj, 1943), »Zoja« (Lev O. Arnštam, 1944) i »Čovjek br. 217« (M. I. Romm, 1944), a osobito su značajni dokumentarni o ratnim operacijama, koji unose svjež realizam — gotovo zaboravljen u socrealist. okoštavanju (Roman L. Karmen, Jelizaveta I. Svilova, Julija I. Solnceva i posebno, Leonid V. Varlamov, čiji je film »Moskva uzvraća udarac«, 1942, nagrađen Oscarom /kao prvi sovjetski uopće/).

Iako i u poratnom razdoblju nastaju ostvarenja koja potvrđuju ugled sovj. kinematografiji (npr. »Veliki preokret«, 1945, Ermlera, »Kameni cvijet«, 1946, Ptuška /film. bajkama vrlo je uspješan i Aleksandr A. Roul, »Seoska učiteljica«, 1946, Donskoja i »Mlada garda«, 1948, Gerasimova), razdoblje do Staljinove smrti 1953. određuje sve čvršće prožimanje kulta ličnosti i tjeskobni utjecaj Andreja A. Ždanova na kulturu, manifestirajući se u sve češćim zabranama (npr. djelâ Ejzenštejna, Lukova, Hejfica i Zarhog), premontiranjima (npr. djelâ Dovženka i Pudovkina) i totalitarnom kontrolom koja destimulira kreativnost. Nasuprot tim ostvarenjima »bezbolno« su producirani visokobudžetni filmovi Mihaila E. Čiaurelija »Zakletva« (1946), »Pad Berlina« (1949, u 2 dijela) i »Nezaboravna godina 1919« (1951), u kojima je glumac Mihail G. Gelovani prikazao Staljina kao jedinoga legitimnog čuvara Lenjinova nasljeđa. Uz filmove s hladnoratovskim temama, kao što su »Rusko pitanje« (M. I. Romm, 1948) i »Susret na Elbi« (G. V. Aleksandrov, 1950), jedino se neproblematičnim činilo usmjeravanje na konstimirane biografske i akcione filmove, pa ih je tih godina bilo neuobičajeno mnogo. Zbog takve situacije u kinematografiji, 1952. je producirano samo 5 filmova, no već 1954. produkcija je porasla na 40 naslova, da bi se još više uvećala do kraja desetljeća. Promjene isprva nisu bile izrazite, ali već 1954/ /55. nastaju filmovi koji na obziran način preispituju svakodnevicu — »Vjerni drugovi« (M. K. Kalatozov, 1954), »Velika obitelj« (J. J. Hejfic, 1954) i »Škola života« (J. J. Rajzman, 1955). Govorom Nikite S. Hruščova na XX kongresu SKP(b) 1956. započinje otvorena kritika razdoblja kulta ličnosti, no ona za kulturu i kinematografiju rezultira tek nešto većim, ali još uvijek oprezno doziranim umj. slobodama. Iako je debitantsko ostvarenje Grigorija N. Čuhraja »Četrdesetprvi« (1956) bilo tek nova verzija Protazanovljeva klasika iz nij. razdoblja, njegova tema i poetski realizam doimali su se provokativnima sredinom 50-ih godina. Još veći uspjeh postiže ratna melodrama »Ždralovi lete« (1957) veterana Kalatozova, najveći međunar. uspjeh sovj. kinematografije tog razdoblja, te »Dom u kojem živim« (1957) Leva A. Kulidžanova i Jakova A. Segelja i »Balada o vojniku« (1959) G. N. Čuhraja. God. 1958. prikazuju se filmovi zabranjeni za Staljinova režima — »Ivan Grozni II« (1946) S. M. Ejzenštejna i »Veliki život II« (1946) L. D. Lukova, a afirmiraju se i nova red. imena: Samson Samsonov (»Skakavac«, 1955), Tengiz J. Abuladze i Revaz D. Čheidze (»Magarčić iz Magdane«, 1956), Eldar A. Rjazanov (»Karnevalska noć«, 1956), Sergej F. Bondarčuk (»Čovjekova sudbina«, 1959), ujedno i jedan od vodećih glumaca, te Aleksandr A. Alov i Vladimir N. Naumov (»Mir onima koji ulaze«, 1961). Najveću pažnju ipak privlače ostvarenja redateljâ-veteranâ, najčešće prema klas. predlošcima: »Otelo« (1956) S. J. Jutkjeviča, »Don Quijote« (1956) G. M. Kozinceva, »Tihi Don« (1957/58, u 3 dijela) S. A. Gerasimova, »Komunist« (1958) J. J. Rajzmana, »Dama s psićem« (1960) J. J. Hejfica, te »Poema o moru« (1958) i »Povijest plamenih godina« (1961) J. I. Solnceve.

Poč. 60-ih godina činilo se da će socrealist. kanoni sovj. kinematografije biti temeljito potreseni, osobito nakon Čuhrajeva »Čistog neba« (1961), prve izravne kritike staljinističkog doba, »Devet dana jedne godine« (1962) M. I. Romma, naglašeno modernističkoga i deideologiziranog prikaza tragične sudbine atomskog fizičara, te debitantskog ostvarenja Andreja A. Tarkovskog »Ivanovo djetinjstvo« (1962) koje se radikalnim formalizmom nadovezuje na suvremena stremljenja u zapadnoevr. filmu. S njim korespondiraju i nešto kasnije nastali provokativni filmovi »Imam dvadeset godina (1965) i »Srpanjska kiša« (1967) Marlena M. Hucijeva, »Vrućina« (1963) i »Krila« (1966) Larise J. Šepitko, »Dobro došli« (1964) i »Doživljaji zubara« (1967) Elema G. Klimava, te »Prvi učitelj« (1965) i »Plemićko gnijezdo« (1969) Andreja S. Mihalkova-Končalovskog — autorâ koji su pravi predstavnici sovj. »novog vala«; određenih sličnosti moglo se naći i u djelima autora nerus. kinematografija: (npr. »Čovjek slijedi sunce«, 1962, Mihaila N. Kalika), gruzijske (npr. »Ja, bakica, Iliko i Ilarion«, 1963, T. J. Abuladzea i »Opadanje lišća«, 1967, Otara D. Joselianija), ukrajinske (npr. »Sjenke zaboravljenih predaka«, 1965, Sergeja J. Paradžanova), kirgiske (npr. »Nebo našeg djetinjstva«, 1967, Tolomuša O. Okejeva), uzbečke (npr. »Nježnost«, 1966, Eljara M. Išmuhamedova i »Bijele, bijele rode«, 1967, Alija I. Hamraeva) i dr. Znatno izmijenjenom profilu sovj. kinematografije pridonose i brojni filmovi tradic. stila koji gorljivo preispituju zasade socrealist. morala, postižući katkada izniman odjek u domovini (ne i u inozemstvu). God. 1963. Sojuzkino mijenja naziv u Goskino, koje kao središnji institucionalni organ sve teže kontrolira sve razvedeniju kinematografiju, a u tom razdoblju sovj. produkcija iznosi 120-140 cjelovečernjih igr. filmova, oko 20 cjelovečernjih dokumentarnih, 300 kratkometražnih, 500 popularnoznanstvenih, 1500 epizoda film. novosti i 30 animiranih. Uz spomenuta, zapažena su ostvarenja i komedije (npr. Grigorija N. Danelije, Leonida J. Gajdaja i E. A. Rjazanova), filmovi o djeci i omladini (npr. G. N. Danelije, Igora V. Talankina, Julija J. Karasika, Ilije A. Freza i Aleksandra N. Mitte), adaptacije klasikâ (npr. Mihaila A. Švejcera, G. M. Kozinceva, A. G. Zarhog, A. A. Alova i V. N. Naumova te I. A. Pirjeva), intrigantne pov. drame (npr. J. J. Karasika i Gljeba A. Panfilova), dok najspektakularnija produkcija tog razdoblja — »Rat i mir« (1965) S. F. Bondarčuka — donosi SSSR-u prvi Oscar u konkurenciji igr. filma. I unatoč neprijepornom procvatu sovj. filma, povremeno se manifestiraju prijetnje ideol. stezanja i birokratske samovolje: npr. u teškoćama u radu za Šepitkovu, Hucijeva, Klimova i Mihalkova-Končalovskog, te u sprečava