RUZZOLINI, Giuseppe

RUZZOLINI, Giuseppe, tal. snimatelj (Rim, 21. V 1930). Isprva asistent snimatelja (npr. D. Scale, O. Martellija i L. Barbonija), samostalno snima od 1967. U počecima njegove karijere posebno je značajna suradnja sa P. P. Pasolinijem (Kralj Edip, 1967; Teorema, 1968; Svinjac, 1969 /sa T. Delli Collijem i A. Nannuzzijem/; Cvijet 1001 noći, 1974), u kojoj majstorski slijedi redateljevo nastojanje da slika bude što jednostavnija, dokumentaristički uvjerljiva, a opet bogata simbolima; ističe se i uporabom kolora. Snimajući pak filmove kao Prevratnici (P. i V. Taviani, 1967, sa G. Narzisijem), Queimada — otok u plamenu (G. Pontecorvo, 1969, sa M. Gattijem) i Sakrij se! (S. Leone, 1971) ili, u novije vrijeme, Tajna četiri krune (F. Baldi, 1982), gdje snima u 3-D tehnici, i Vatreni đavao (M. L. Lester, 1984, u SAD) po romanu S. Kinga, gdje se priklanja horror-efektima, R. dokazuje prvoklasno vladanje film. tehnikom. Radi i za televiziju (pogotovo od 80-ih godina).

Ostali važniji filmovi (sam ili u suradnji): Evanđelje 70 (omnibus, epizoda P. P. Pasolinija, 1967); Gangsteri u Milanu (C. Lizzani, 1968); Da, gospodine! (U. Tognazzi, 1968); Opće pobijanje (L. Zampa, 1970); Optužba za ubojstvo jednog studenta (M. Bolognini, 1971); Visoko društvo Rima (C. Lizzani, 1971); Igra karata (L. Comencini, 1972); Što? (R. Polanski, 1972); Skalpel — bijela mafija (L. Zampa, 1973); Allonsanfan (P. i V. Taviani, 1974); Nobody i Indijanci (D. Damiani, 1976); Krvavi autostop (P. Festa Campanile. 1976); Kako izgubiti ženu i naći ljubavnicu (P. Festa Campanile, 1978); Teresino tijelo (P. Festa Campanile, 1979); Vrući kreveti (L. Zampa, 1979).