RUSSELL, Ken

RUSSELL, Ken, brit. redatelj (Southampton, 3. VII 1927). Završivši Nautical College u Pangbourneu, 1945. postaje kadet trg. mornarice, a 1946-49. služi u RAF-u. God. 1950. baletni je plesač u Norveškoj, a 1951. počinje glum. karijeru u trupi Garrick Players. Ubrzo prelazi na fotografiju i surađuje u mnogim modnim časopisima (npr. »Picture Post«); tada upoznaje Shirley Ann Kingdon, buduću suprugu i kostimografkinju većine njegovih filmova; zajedno prelaze na katoličanstvo. God. 1956-58. snima prve amat. filmove (najistaknutiji je Amelia i anđeo — Amelia and Angel, 1958), na temelju kojih biva angažiran za BBC, gdje radi brojne filmove o glazbi i lik. umjetnosti. Prvi zapaženiji biografsko-dokum. filmovi bili su o S. S. Prokofjevu (1961), zanimljiv i po tome što se uglavnom vide samo ruke skladatelja, te o E. Elgaru (1962). Prvi mu je kinemat. film komedija Francuska moda (French Dressing, 1963), u kojoj rabi trikove iz tv-reklama (po tome je preteča R. Lestera). Usporedo i dalje radi za televiziju, između ostalog filmove o B. Bartóku, G. Debussyju, H. Rousseauu, I. Duncan, D. G. Rossettiju, F. Deliusu te R. Straussu (kojeg je kritika nazvala »travestijom činjenica iz skladateljeva života«), u kojima dolazi do izražaja zanimanje za biografije umjetnikâ te raskošni, kićeni vizualni stil i ekscentričnost. Njegov drugi kinemat. film je ekranizacija špijunskog romana L. Deightona o tajnom agentu Harryu Palmeru (M. Caine) Mozak od milijardu dolara (Billion Dollar Brain, 1967), dio kraće serije. Najuspjeliji su mu filmovi 2 adaptacije knjiž. djelâ. U Zaljubljenim ženama (Women in Love, 1969, nominacija za Oscara za režiju), kojima se proslavljaju G. Jackson i O. Reed, redateljeva je bujna vizualna imaginacija u sretnom spoju sa svjetonazorom D. H. Lawrencea i njegovim pogledima na odnose među spolovima, na dihotomiju duhovne i materijalne kulture, te čovjekovih biol. datosti i emocionalnosti, s Russellovim čestim motivom seksualne neusklađenosti kao izvora okrutnosti i zla; Demoni (The Devils, 1970) slobodna su obradba dvaju predložaka (Demoni J. Whitinga i Demoni iz Louduna A. Huxleyja), u osnovi polit. film iz XVII st., koji nosi i pečat Russellove osobene interpretacije odnosa religije i crkve kao institucije. U njegove uspjelije filmove kritika ubraja i Divljeg Mesiju (Savage Messiah, 1972) o za života nepriznatom kiparu H. Gaudieru-Brzeski, te Gustava Mahlera (Mahler, 1974), više utemeljenog na vizualizaciji Mahlerove glazbe nego na biografiji. Mlada publika vrlo je dobro prihvatila njegovu ekranizaciju rock-opere grupe Who Tommy (1975). Nekonvencionalnim pristupom temama, baroknom režijom neuobičajenom za brit. kinematografiju, živoga vizualnog stila i ritma, osvježenje u matičnoj kinematografiji, istican kao njen najizvorniji modernist, R. — međutim — već u to vrijeme ukazuje i na svoje očigledne nedostatke: sklonost senzacionalizmu, često neuspješno nastojanje da se prevlada kič, opterećenost seksualnošću (što često prelazi u vulgarnost), egzaltiranost režije, ponekad i odveć »plakatsko« uobličavanje likova. Tako su Ljubitelji glazbe (The Music Lovers, 1971) ocijenjeni kao odveć voajeristički pristup životu P. I. Čajkovskog, Momak (The Boy Friend, 1971) kao »mlaki« hommage B. Berkeleyju, a Lisztomania (1976) kao neukusan i površan film o F. Lisztu. Dalji projekti, premda nešto »mirnijega« i manje kićenog stila, nisu više uspjeli zaintrigirati niti obožavatelje ovoga kontroverznog redatelja. Bavi se i opernom režijom.

Ostali filmovi: Valentino (1977); Korijeni priviđenja (Altered States, 1979); Zločin iz strasti (Crimes of Passion/China Blue, 1984); Gothic (1986); Arija (epizoda u opernom omnibusu, 1987); Salomin posljednji ples (Salome's Last Dance, 1988); Duga (The Rainbow, 1989).

LIT.: C. Wilson, Ken Russell: A Director in Search of a Hero, London 1974; Th. Atkins, Ken Russell, New York 1976; J. Gomez, Ken Russell: The Adaptor as Creator, London 1976; D. Rosenfeldt, Ken Russell: A Guide to Reference Sources, Boston 1978; G. D. Philips. Ken Russell, Boston 1979.