ROUCH, Jean

ROUCH, Jean, franc. redatelj (Pariz, 31. V 1917). Diplomirao književnost, potom i građevinu u Parizu. Istaknut poznavatelj etnografije afr. kontinenta, dugogodišnja istraživanja dovršio je uspješnim razrješavanjem nekih etnografskih nepoznanica (Senegal, Niger, Mali, Gana). U želji da registrira svoja putovanja, isprva snima kratke filmove-dokumente, a potom pristupa i realizaciji dugometražnih (svojim je filmovima najčešće i scenarist, snimatelj i producent); zbog nadahnutog pristupa crnačkoj problematici (mentalitetu, običajima i dr.) mnogi od njih posjeduju trajnu umj. vrijednost. Izravnost soc. angažmana osobito je uočljiva u sljedećim kratkometr. filmovima: U zemlji crnih čarobnjaka (Au pays des mages noirs, 1947), Obrezivanje (La circoncision, 1949), Bitka na velikoj rijeci (Bataille sur le grand fleuve, 1951), Ljudi koji prave kišu (Les hommes qui font la pluie, 1951), Ljudi s Nila (Les gens du Nil, 1951), Ludi gazde (Les maîtres fous, 1954, nagrađivan u Veneciji) i Sinovi vode (Les fils de l'eau, 1955). Zanimanje javnosti za njegova afr. istraživanja osobito je poraslo nakon dugometr. filmova Ja, crnac (Moi, un Noir, 1958), o crnim radnicima u Abidjanu, siromasima »bez korijena« koji životne teškoće prevladavaju svojom vitalnošću i obraćanjem svijetu fantazije, i Ljudska piramida (La pyramide humaine, 1959), o razredu abidjanske gimnazije gdje su crna i bijela djeca u neprekidnom kontaktu. U suradnji sa → E. Morinom 1961. realizira Kroniku jednog ljeta (Chronique d'un été) koju mnogi povjesničari filma drže manifestom struje → filma istine (cinéma-vérité). Prosede se temelji na izravnom, istinitom snimanju »ljudi iz svakodnevice« (većinom došljakâ u Parizu) koji u mikrofon govore o raznim vidovima svojih života (snimaju 4 snimatelja na čelu s poznatim R. Coutardom); da bi se izbjegli nedostaci verbalizma (svojstvenog većini djela snimljenih u toj maniri), autori pažljivo razrađuju koncept i film realiziraju u više faza; u uvodnoj, nasumce odabrani prolaznici odgovaraju na pitanje: »Jeste li sretni?«; u središnjoj, odabrana grupa ljudi raznih profila i rasa pred kamerom sudjeluje u svojevrsnoj »psihodrami«: postupno, u slobodnom dijalogu, počinju se oblikovati karakteri anketiranih (pošto autori i od kamere stvaraju nazočni subjekt te improvizirane drame, jasno je uočljivo u kolikoj mjeri pojedini sudionici postižu visok stupanj ispovijedne iskrenosti, a kada i koliko neki »igraju« za kameru odn. koliko ih samo snimanje provocira); u trećoj, da bi i sâmi anketirani uspostavili odnos spram svojih razmišljanja i ponašanja, projiciraju im se materijali snimljeni za prvu i drugu fazu. Djelo iznimne ekspresivnosti u tom prosedeu, svojevrsna psihološko-sociol. studija idejâ tog razdoblja, jasno uspostavlja razliku između filma istine (participacija autorâ) i → direktnog filma (autorova »nevidljivost«). Nakon toga R. više nije ostvario sl. uspjeh. Ukupno je realizirao više od 120 filmova, među kojima i nekoliko igranih (npr. epizode u omnibusima Cvijet mladosti, ili maloljetnice i Pariz viđen od..., oba 1964, te Godina prva, 1971).

Ostali važniji filmovi — kratkometražni: Abidjan — luka ribarâ (Abidjan — port de la pêche, 1961); Afrički urbanizam (Urbanisme africain, 1962); Ribari s Nigera (Pêcheurs du Niger, 1962); Petnaestogodišnje udovice (Les veuves de quinze ans, 1964); dugometražni: Kazna (La punition, 1963); Jaguar (1967); Malo po malo (Petit à petit, 1970); Babatu (1976); Kukuriku, gospodine Piliću (Cocorico, Monsieur Poulet, 1977); Dionysos (1986).

LIT.: M. Ali Issari, Cinéma Vérité, East Laming 1971.