ROTUNNO, Giuseppe

ROTUNNO, Giuseppe, tal. snimatelj (Rim, 19. III 1923). Član A. S. C. Na filmu od 17. godine kao fotograf, zatim neko vrijeme radi u laboratoriju studija Cinecittà, pa kao asistent snimatelja. God. 1943. snima film Čovjek s križem (R. Rossellini), zatim je asistent snimatelja do 1955 (npr. Alda G. R. u Sensu, 1954, L. Viscontija). Igr. filmove ponovno snima od 1955, a ugled stječe 1957 (Bijele noći L. Viscontija). Nakon toga radi za mnoge vodeće svjetske i tal. redatelje: S. Kramera, M. Ritta, J. Hustona, M. Monicellija, V. De Sicu, L. Wertmüller i, posebno, F. Fellinija, s kojim (kao i s Viscontijem) ostvaruje dugu i plodnu suradnju. Godišnju nagradu tal. kritike Nastri d'Argento prvi put osvaja za crno-bijelu fotografiju u filmu Rocco i njegova braća (L. Visconti, 1960), djelomično dokumentarističku ali i punu dramatskog naboja. Vrlo je zapažen po fotogr. evokacijama prošlosti: u Gepardu (L. Visconti, 1963, Nastri d'Argento za kolor-fotografiju) vrlo uspješno koristi tople tonove boja, a istu nagradu dobiva i za Satyricon (F. Fellini, 1969); u Fellinijevu Amarcordu (1973) ugođaj 30-ih godina postiže primjenom tercijarnih boja, a snima i u suton i u magli, kako bi što upečatljivije prikazao događanja na razmeđu realizma i poezije. Nagradu Nastri d'Argento za kolor osvojio je i za Obiteljsku kroniku (1962) V. Zurlinija, kao i — u jedinstvenoj konkurenciji — za Fellinijeve filmove Grad ženâ(1979) te Plovi brod (1983) u kojem je zamjetna stilizacija, koja odlikuje i njegove am. projekte (npr. Sav taj jazz, 1979, B. Fossea, gdje se zapaža podražavanje am. snimateljskog stila i spektakularnost /osobito u završnoj sceni protagonistove smrti/). Tada započinje stvaralačko razdoblje obilježeno izrazito uglađenom fotografijom, time i stanovitom hladnoćom. U filmu Julija i Julija (P. Del Monte, 1987) prvi u svijetu snima elektronskom tehnikom HDTV (televizija visoke definicije), čime svjetski proizvođači videa dokazuju koliko ga poštuju kao vrhunskog profesionalca, a R. da elektronska slika još uvijek ne dostiže kvalitetu filmske. Radi i za televiziju (npr. Klaunovi, 1970, F. Fellinija).

Ostali važniji filmovi: Kruh, ljubav i... (D. Risi, 1955); Djevojka za trku (L. Zampa, 1957); Pisar Policarpo (M. Soldati, 1959); Veliki rat (M. Monicelli, 1959); Gola Maja (H. Koster, 1959); Posljednja obala (S. Kramer, 1959, sa D. Fappom); Pet ošišanih žena (M. Ritt, 1959); Sablasti u Rimu (A. Pietrangeli, 1961); Boccaccio '70 (omnibus, epizoda L. Viscontija, 1962); Drugovi (M. Monicelli, 1963); Jučer, danas, sutra (V. De Sica, 1963); Biblija (J. Huston, 1966); Vještice (omnibus, 1967); Tri koraka kroz ludilo (omnibus, epizoda F. Fellinija, 1967); Stranac (L. Visconti, 1967); Candy (Ch. Marquand, 1968); Tajna Santa Vittorije (S. Kramer, 1969); Suncokreti (V. De Sica, 1969); Sjaj i bijeda gospođe Royal (V. Caprioli, 1970); Seksualno saznanje (M. Nichols, 1971); Čovjek iz Manche (A. Hiller, 1972); Rim (F. Fellini, 1972); Ljubav i anarhija (L. Wertmüller, 1973); Sve na mjestu, ali ništa u redu (L. Wertmüller, 1974); Dvojica nesalomljivih (S. Corbucci, 1974); Božanstvena žena (G. Patroni Griffi, 1975); Casanova (F. Fellini, 1976); Proba orkestra (F. Fellini, 1978); Kraj svijeta u našem uobičajenom krevetu jedne kišne noći (L. Wertmüller, 1978); Ljubav i metak (M. Hellman, 1978); Popeye (R. Altman, 1980); Kotrljanje (A. J. Pakula, 1981); Pet rujanskih dana (F. Zinnemann, 1982); Orfej (C. Goretta, 1985); Kalidor i riđokosa ratnica (R. Fleischer, 1985).