ROSI, Francesco

ROSI, Francesco, tal. redatelj i scenarist (Napulj, 15. XI 1922). Nakon kraćeg studiranja prava posvećuje se kazalištu i radiju u rodnom gradu. Film. izobrazbu stječe kao asistent L. Viscontija u filmovima Zemlja drhti (1948), Najljepša (1951, i koscenarist) i Senso (1954), a surađuje i sa M. Antonionijem, M. Monicellijem i L. Emmerom. God. 1952. bez potpisa dovršava film Crvene košulje G. Alessandrinija. Istodobno se bavi i scenaristikom za dr. redatelje (npr. Suđenje gradu, 1952, L. Zampe i Rimske priče, 1955, G. Franciolinija). Prvi film samostalno režira 1958; za Izazov (La sfida), djelo soc. tematike, s budućim stalnim, politiziranim motivom korupcije (ovdje u napuljskom trg. krugovima) dobiva nagradu za debitantsko ostvarenje na festivalu u Veneciji i godišnju nagradu tal. kritike Nastri d'Argento za scenarij (sa S. Cecchi D'Amico). Iskazavši problemsku i dramatsko-narativnu britkost, sklonost »čvrstoj« fabuli, nazvan »filmskim novinarom crne kronike neorealističkog podrijetla«, R. dosljedno ispituje kontekst moći i vlasti tal. suvremene društv. i polit. zbilje, uvijek u intrigantnim i provokativnim tonovima, ali bez nametljivih emocija, patetike i propagandizma, te se profilira kao redatelj koji »najbezbolnije« označuje prijelaz od neorealizma prema → političkom filmu. Uspjeh postiže i Torbarima (I magliari, 1959), o tal. sitnim trgovcima u Njemačkoj. Salvatore Giuliano (1962, Nastri d'Argento za režiju /ex aequo/ i nagradu za režiju u Berlinu), kombinacija igr. i dokum. elemenata koju Ch. Metz naziva »filmom montaže u potpunosti«, slojevita je realist. kronika o kontroverznomu sicilijanskom vođi mafije (imao je, npr., zamisli o pripojenju Sicilije SAD), ali ne zadire u njegov intimni život, već tematizira proturječja društveno-ekon. sustava i vladajuće politike (uspjeh djela kasnije pokušava ponoviti komercijalnije koncipiranim filmom Povodom Luckyja Luciana — A proposito Lucky Luciano, 1973 /o glasovitomu am. mafijašu/). Za Ruke nad gradom (Le mani sulla città, 1963), o zloupotrebama i kriminalu u graditeljskom kompleksu u Napulju, nagrađen je Zlatnim lavom u Veneciji. Ljudi protiv (Uomini contro, 1970) snažna je osuda rata i militarizma (evocira I svj. rat), epski i panoramski prikaz marksistički sagledanih sukoba: klasne borbe, odgovornosti vladajućih krugova, demagogije. Slučaj Mattei (Il caso Mattei, 1971, Zlatna palma u Cannesu) rekonstruira — primjenom metodâ → filma-istine na igr. film — karijeru karizmatičnog predsjednika drž. naftne kompanije ENI Enrica Matteija (G. M. Volontè, njegov omiljeni glumac) poginulog u »sumnjivoj« zrakoplovnoj nesreći; djelo sintetizira Rosijeva opredjeljenja, sineastičke postupke i umj. sklonosti: kritičku feljtonistiku povezanu s komun. uvjerenjima, dokumentarnost, stvarne ljude i zbivanja, iluziju tv-vjerodostojnosti i anketnog filma (sâm R. je nazočan kao redatelj-istražitelj), suspense (utjecaj am. filma) kao strukturni korelativ dokumentarnosti, detekciju koja predodređuje film. naraciju. Izuzetni leševi (Cadaveri eccellenti, 1976), njegov vizualno najatraktivniji film (fotografija P. De Santisa, njegova stalnog suradnika), su — prema autorovim riječima — »esej o umiranju jednog društva« iskazanom ubijanjem »stupova« tog društva — sudaca; mračna atmosfera s konotacijama raspadanja, te jasno izražen pesimizam (krivci nisu pohvatani da bi se zataškale intrige u sferi polit. previranjâ unutar zapadno-evr. ljevice, dok rezignirani isljednik biva ubijen skupa s komun. vodom) osnovne su odlike ovoga posljednjega Rosijevoga velikog uspjeha kod kritike i publike. Sredinom 70-ih godina polit. film gubi dotadašnji značaj a R. polemički žar, pa ponavlja teme i motive, shematizira stilske odlike, ulazeći u dugotrajniju stagnaciju. Iz te se faze izdvajaju Krist se zaustavio u Eboliju (Cristo si è fermato a Eboli, 1979) prema romanu C. Levija, drama lijevog intelektualca (Volontè) prognanog za faš. režima u provincijsku zabit, i Tri brata (Tre fratelli, 1980, Nastri d'Argento za režiju), prikaz odraza polit. podjelâ na jednu obitelj.

Ostali filmovi: Kean (1957, sa V. Gassmanom); Trenutak istine (Il momento della verità, 1965); Bilo jednom (C'era una volta, 1967); Carmen (1984); Kronika jedne najavljene smrti (Cronaca di una morte annunciata, 1987); Zaboraviti Palermo (Dimenticare Palermo, 1989).

LIT.: Cinema, Francesco Rosi: Labyrinthe der Macht, Zürich 1982; P. W. Jansen/W. Schütte (urednici): Francesco Rosi, München/Wien 1983.