BELMONDO, Jean-Paul

BELMONDO, Jean-Paul, franc. glumac (Neuilly-sur-Seine, 9. IV 1933). Iz obitelji uglednog kipara, u mladosti se aktivno bavi sportom (boksom i nogometom). Polazi tečajeve glume i bez većeg uspjeha (čak ga proglašavaju netalentiranim) nastupa u sporednim ulogama u kazalištu. Na filmu debitira epizodnom ulogom u Pješice, konjem, autom (M. Delbez, 1957), zatim postupno dobiva sve veće uloge, npr. u zapaženim filmovima Varalice (M. Carné, 1958) i Dvostruki obrtaj (C. Chabrol, 1960), a i sve pohvalnije ocjene. Izvanredna priznanja međunar. filmske kritike stječe svojim osmim filmom, originalnim tumačenjem složenog lika romantično-anarhoidnog prestupnika u filmu Do posljednjeg daha (J.-L. Godard, 1960); tim filmom — kao i drugima njegova mentora u početku karijere, Godarda (Žena je žena, 1961, i, osobito, Ludi Pierrot, 1965, kao buržuj koji, odupirući se svjetonazoru svoje klase, postaje kriminalcem), te u djelima dr. predstavnika → novog vala — ubrzo postaje, uz J. Moreau, jedinom zvijezdom te film. struje. Istodobno, svoj ugled povećava nastupima u inozemstvu (Italija) te profiliranjem likova na klasičan realist. način; to se odnosi na likove introvertiranog samotnika u filmu Moderato cantabile (P. Brook, 1960), dobroćudnog mladića koji pogiba u ratu u Ciociari (V. De Sica, 1960), priprostoga seoskog momka koji strada u gradu u Stranputici (M. Bolognini, 1961), naslovnu ulogu u filmu Léon Morin, svećenik (J.-P. Melville, 1961) i, nadasve, na ulogu mladića koji iz osvete krade i kojem potom krađa postaje strast u Kradljivcu iz Pariza (L. Malle, 1967). Također, od poč. 60-ih godina raste i njegova popularnost u publike. Nastupajući u pustolovnim filmovima i komedijama, osobito nakon uloge pustolova u Čovjeku iz Rija (Ph. de Broca, 1963), postaje najomiljenijim franc. glumcem i jednim od najpopularnijih u Evropi (od milja je nazvan Bébel — analogija sa Be Be, odn. B. Bardot; u nekim zemljama njegovo se ime, da bi se osigurao odaziv publike, umeće u naslov filma: u SFRJ, npr., Belmondo veličanstveni, 1973, Ph. de Broke). Toliku popularnost održava sve do poč. 80-ih godina; ujedno, zbog iznimnoga komerc. uspjeha njegovih filmova, postaje jednom od najutjecajnijih ličnosti franc. kinematografije, zbog čega gubi dio simpatija kritike.

Mnogi kritičari smatraju Belmondoa najizvornijom glum. pojavom i najautentičnijom zvijezdom koja se pojavila poč. 60-ih godina. Gotovo sve vrste njegovih uloga odlikuje specifična karakterizacija lika i originalnost glume. U djelima novovalovskog usmjerenja stvorio je novu verziju lika gubitnika (deziluzioniranoga, ali hrabrenog nadom i maštanjem, sklonog crnom humoru i ekscesu, ispunjenog prezirom prema malograđanštini i konvencijama, izdanog od žena, dovedenog do samoubojstva), kakav su dvadesetak godina ranije kreirali J. Gabin i H. Bogart. Oblikovanje tih likova odlikuje nepredvidljivost glum. izraza i crta romant. buntovništva, čime podsjeća na → buntovnike bez razloga (takvom dojmu posebno pridonosi njegovo infantilno ponašanje), kao i karakteristike novovalovskog shvaćanja glume — očigledne improvizacije, izravno obraćanje publici i sklonost → citatu (npr. H. Bogarta ili M. Simona). U njegovim pak komerc. filmovima, u kojima dolaze do izražaja i njegove atletske sposobnosti, u tip → čovjeka od akcije unosi crte humornosti D. Fairbanksa, uspjelo imitiranje (npr. junakâ predratnih gangsterskih filmova, kao u filmu Borsalino, 1969, J. Deraya) te elemente autoparodije. Do 1984. nastupio je u oko 60 filmova. Napisao je autobiografsko djelo Trideset godina i dvadeset pet filmova (Trente ans et vingt-cinq films, Pariz 1963).

Ostale važnije uloge: Budi lijepa i šuti (M. Allégret, 1957); Smiješna nedjelja (M. Allégret, 1957); Charlotte i njezin Jules (J.-L. Godard, 1958, kratkometražni); Vrući asfalt (C. Sautet, 1959); Novakinja (A. Lattuada, 1960); Čovjek zvan La Rocca (Jn. Becker, 1961); Cartouche (Ph. de Broca, 1962); Korak u zimu (H. Verneuil, 1962); Le Doulos (J.-P. Melville, 1962); Najstariji Ferchaux (J.-P. Melville, 1962); Slatko i kiselo (J. Baratier, 1963); Ta ljuska od banane (Mar. Ophüls, 1963); 100 000 dolara na suncu (H. Verneuil, 1963); Vikend u Zuydcoteu (H. Verneuil, 1964); Lov na muškarca (É. Molinaro, 1964); Čovjek iz Hong Konga (Ph. de Broca, 1965); Gori li Pariz? (R. Clément, 1966); Ho! (R. Enrico, 1969); Sirena s Mississippija (F. Truffaut, 1969); Mladenci godine II (J.-P. Rappeneau, 1970); Provalnik (H. Verneuil, 1971); Marseilleski klan (J. Giovanni, 1972); Nasljednik (Ph. Labro, 1972); Doktor Popaul (C. Chabrol, 1972); Afera Stavisky (A. Resnais, 1974); Strah nad gradom (H. Verneuil, 1975); Nepopravljiv (Ph. de Broca, 1975); Belmondo u misiji pravde (Ph. Labro, 1976); U labirintu moći (H. Verneuil, 1976); Životinja (C. Zidi, 1977); Policajac ili bandit (G. Lautner, 1978); Guignolo (G. Lautner, 1979); Profesionalac (G. Lautner, 1981); As asova (G. Oury, 1982); Marginalac (J. Déray, 1983).

LIT.: D. Adamović (urednik), Žan Pol Belmondo, Beograd 1965; R. Chazal, Jean-Paul Belmondo, Paris 1971; F. Guérif/S. Lévy-Klein, Belmondo, Paris 1976; G. Turroni, Jean-Paul Belmondo, Milano 1979; J.-C. Zana, Jean-Paul Belmondo, Paris 1981.