RÖHRIG, Walter

RÖHRIG, Walter, njem. scenograf (Berlin, 1892 /negdje 1887/ — Potsdam, 1945). Isprva kaz. scenograf u Zürichu. Član grupe Der Sturm, preko koje i dolazi u dodir s filmom. Film. scenograf od 1919 (Kabinet doktora Caligarija R. Wienea /sa → H. Warmom i W. Reimannom/). Ipak, njegova najznačajnija scenogr. ostvarenja nisu vezana uz ekspresionizam, već uz Kammerspeilfilm; ističe se Posljednji čovjek (F. W. Murnau, 1924), na kojem je radio se R. Herlthom (1920-36. stalnim suradnikom). Kako je za ovaj pravac u njem. filmu interijer od izuzetne važnosti, Röhrigova rješenja označuje tendencija prema realističnosti i »definicija« prostora sa što manje elementa; rezultat je reduciranost scenografije na najhitnije: strop, zrcalo, pokretna vrata, stube. Nakon prekida suradnje s Herlthom sve češće radi na izrazito komerc. filmovima (najčešće G. Ucickog). Do povlačenja 1942. surađivao je u više od 60 filmova. Režirao je komediju Hans u sreći (Hans im Glück, 1936).

Ostali važniji filmovi (sam ili u suradnji): Kuga u Firenci (O. Rippert, 1919); Umorna smrt (F. Lang, 1921); Ljubav i spletka (C. Froelich, 1922); Blago (G. W. Pabst, 1923); Kronika Grieshuusa (A. von Gerlach, 1925); Tartüff (F. W. Murnau, 1925); Faust (F. W. Murnau, 1926); Manolescu (V. Tourjansky, 1929); Hokus-pokus (G. Ucicky, 1930); Yorck (G. Ucicky, 1931); Kongres pleše (E. Charrell, 1931); Grofica Monte Cristo (K. Hartl, 1932); Rat valcera (L. Berger, 1933); Rumena zora (G. Ucicky, 1933); Princeza Turandot (G. Lamprecht, 1934); Barkarola (G. Lamprecht, 1935); Amfitrion (R. Schünzel, 1935); Moj sin, gospodin ministar (V. Harlan, 1937); Kraljičino srce (C. Froelich, 1940); Rembrandt (H. Steinhoff, 1942).