RASVJETA, FILMSKA

traži dalje ...

RASVJETA, FILMSKA. Pod pojmom rasvjeta na filmu se podrazumijeva upotreba i razmještanje jednog ili (češće) više rasvjetnih tijela (reflektora) na takav način da smjerovima rasprostiranja svjetla i međusobnim odnosom intenzitetâ svjetla omoguće tehnički korektno registriranje prizora na film. emulziji te da gledatelju vizualnim sredstvima prenesu informacije potrebne za praćenje film. djela, odn. da ostvare željene stilske, dramaturške i lik. vrijednosti. Budući da je riječ o artificijelnom svjetlu, pojam rasvjeta unekoliko je suprotan terminu → postojeće svjetlo.

Osnova za izgradnju svjetla (postavu rasvjete) je pozicija kamere, prema kojoj se određuje razmještaj rasvjetnih tijela. Smjer svjetla definira se kao horizontalni i vertikalni kut koji smjer rasprostiranja svjetla zatvara s osi objektiva kamere. Važnost smjera svjetla sastoji se u tome što on određuje veličinu i položaj sjene u slici, a sjena je jedna od komponenti koje film. slici »nadoknađuju« nedostatak treće dimenzije. Izbor smjera svjetla prvi je zadatak snimatelja pri izgradnji svjetla. Pri tome mora voditi računa o mnogim faktorima, međusobno često suprotstavljenima. Za svaki objekt u načelu postoji samo jedan smjer svjetla koji će maksimalno istaknuti ili prikriti pojedine njegove karakteristike. Film. slika je, međutim, pokretna, a osim toga ne pojavljuje se kao samostalna, već joj prethode i za njom slijede dr. slike (odn. kadrovi). Stoga snimatelj mora osigurati vizualni kontinuitet niza kadrova, koji su najčešće snimljeni iz različitih pozicija kamere, što znači da je potrebno odabrati takav smjer svjetla koji će zadovoljiti u svakome pojedinom slučaju. Osim toga, u većini slučajeva potrebno je postići i dojam realističnosti, što znači da svjetlo treba dolaziti iz smjera prozora ili nekoga dr. izvora svjetla koji se vidi u snimci. Dvodimenzionalnost film. slike olakšava zadatak snimatelju, jer zahvaljujući njoj gledalac nije u stanju precizno odrediti smjer iz kojega svjetlo dolazi. Snimanje kadar po kadar omogućuje da se obave korekcije u izgradnji svjetla neophodne zbog promjene pozicija kamere. Pri istodobnom snimanju s više kamera zadatak je znatno otežan, a često snimatelja sili i na kompromisna rješenja.

Osnovni principi izgradnje svjetla prikazani su shemom na slici. Četiri funkcije rasvjete prikazane su kao 4 rasvjetna tijela. Ovisno o konkretnom prizoru, moguće je da jedno rasvjetno tijelo preuzme više funkcija, kao i da jednu funkciju obavlja više rasvjetnih tijela. Ponekad neke funkcije mogu biti i ispuštene.

Rasprava o smjeru svjetla odnosi se u prvom redu na glavno svjetlo. Ono predstavlja dominantni izvor svjetla, o kojemu će u najvećoj mjeri ovisiti izgled snimanog objekta. Sve sjene koje imaju neku lik. ili dramaturšku funkciju uglavnom dolaze od gl. svjetla. Budući da je ono dominantno, ima i bitnu ulogu u stvaranju atmosfere i dojma realističnosti. Pri određivanju položaja gl. svjetla većina snimatelja rukovodi se pozicijom prirodnih izvora (prozora, vrata, svjetiljki). Gl. svjetlo može dolaziti iz bilo kojeg smjera, ovisno o željenom efektu. Kad je potrebno stvoriti noćni ugođaj, smjer gl. svjetla će zatvarati veći kut prema kameri, ostavljajući na taj način velike dijelove slike u sjeni. Obrnuto, za dnevne scene će se gl. svjedo postavljati više iz smjera kamere, smanjujući količinu sjene u slici. Vertikalni kut smjera svjetla također je važan. Zahvaljujući svakodnevnom iskustvu, nisko gl. svjetlo koje baca dugačke sjene asocirat će na rano jutro ili kasno poslijepodne kad je i sunce nisko. Budući da u prirodi postoji samo jedan izvor svjetla, sunce, i pri postavi film. rasvjete potrebno je sačuvati dojam da gl. svjetlo dolazi iz jednog izvora, čak i ako njegovu ulogu ima više rasvjetnih tijela. U uvjetima jednog izvora svjetla, svako tijelo ima samo jednu sjenu, te zbog toga pojava višestrukih sjena narušava dojam realističnosti pa se izbjegava; izuzetak su prizori u kojima je u kadru prisutno više izvora svjetla — u noćnim interijerima i eksterijerima. Tada gledalac prihvaća svjetlo iz raznih smjerova, ali višestruke sjene i tada ostavljaju neugodan dojam.

Svjetlo se u prirodi disperzira i reflektira od okolnih površina, tako da su sjene najčešće u većoj ili manjoj mjeri »prosvijetljene«, te se i u njima zapažaju »detalji«. U film. rasvjeti tu ulogu ima dopunsko svjetlo. Njegova je funkcija osvjetljavanje područja koja je gl. svjetlo ostavilo u sjeni, a da pri tome ne stvori vlastite sjene. Taj uvjet može biti zadovoljen samo ukoliko se izvor dopunskog svjetla nalazi u neposrednoj blizini objektiva kamere, tako da sjene koje ono formira ostaju sakrivene kameri. Time je pozicija dopunskog svjetla precizno određena (za razliku od pozicije gl. svjetla). Poteškoće nastaju pri snimanju s više kamera, kad jedna kamera registrira sjene koje su drugoj kameri sakrivene. Rješenje se najčešće nalazi u upotrebi izvora mekog svjetla, koje stvara blage i neprimjetne sjene.

Međusobni odnos intenziteta glavnog i dopunskog svjetla određuje gustoću sjene i naziva se kontrastom svjetla; on ima velik utjecaj na opću atmosferu slike. Dojam dana odn. noći može se stvoriti samo promjenom kontrasta svjetla, pri čemu noć zahtijeva viši kontrast, odn. slabije dopunsko svjetlo.

U prirodi se često susreće stražnje svjetlo, koje daje vrlo slikovite efekte. Gl. svjetlo može dolaziti i iz pozicije stražnjeg svjetla ukoliko za to postoji potreba i opravdanje. Stražnje svjetlo kao posebna funkcija, neovisna o funkciji gl. svjetla, uvedena je u crno-bijelom filmu kao sredstvo koje je isticanjem konture odvajalo objekt od pozadine. Danas je tu funkciju u velikoj mjeri preuzela boja, ali stražnje svjetlo se održalo kao pomoć u modeliranju objekta te kao konvencija. Budući da narušava princip jedinstvenog izvora svjetla, stražnje svjetlo mnogi smatraju artificijelnim. Snimatelji koji se ne žele odreći lik. vrijednosti stražnjeg svjetla, a stalo im je do realističnosti, nastoje ga opravdati uvođenjem nekog izvora u dubini kadra, što pridonosi i dojmu trodimenzionalnosti prizora.

Uloga pozadinskog svjetla je da osvijetli i modelira pozadinu. Za njega vrijede ista pravila kao i za gl. svjetlo, te se često događa — osobito u skučenim prostorima — da izvor gl. svjetla preuzme i funkciju pozadinskoga. Pozadinsko svjetlo je ipak uvedeno kao zasebna funkcija zbog toga što je za optimalan efekt modeliranja pozadine često neophodno da svjetlo dolazi iz pozicija koje ne bi odgovarale kao pozicije gl. svjetla. Osim toga, osvjetljenje pozadine ima veliku ulogu u održavanju vizualnog kontinuiteta niza kadrova, te je i zbog toga poželjno da funkcije gl. i pozadinskog svjetla budu odvojene, što otvara veće mogućnosti kontrole (→ svjetlo, filmsko).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

RASVJETA, FILMSKA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4331>.