PUTOPISNI FILM

PUTOPISNI FILM, naziv za film. vrstu unutar roda dokum. filma, čiju osnovu predstavlja prikaz nekog kraja ili putovanja, što je ujedno i bitna tvorbena komponenta strukture takvog filma. Obilježja putopisnog filma u vezi su s geogr. karakteristikama prikazanog kraja ili mjesta, zatim sa svrhom i ciljem putovanja, kao i s namjenom filma, tako da karakter putopisnog filma može biti antropološki, popularnoznanstveni, etnografski, povijesno-umjetnički i dr., ili pak dokumentarni u najužem smislu. Budući da je putovanje izrazito kronologijska kategorija, putopisni filmovi često imaju karakter dnevnika, što se očituje kroz uporabu → naratora i → natpisâ (kojima se označavaju datumi, mjesta i faze putovanja, kao i dr.).

Razvitak. P. se javio već na sâmom početku kinemat. djelatnosti, kada je bio redovitim dijelom programâ putujućih ili stalnih kinematografa. Publiku je privlačio prikaz nepoznatih, tada teško dostupnih i egzotičnih krajeva, a film se — zahvaljujući univerzalnosti vizualnoga i relativno brzoj distribuciji — pokazao idealnim medijem za smanjivanje geogr. udaljenosti. Prvi film. putopisi (franc. documentaire, engl. travelogue) nisu bili složenija, zaokružena djela, već — u stvari — često pojedinačne snimke ili skupine snimki što su ih napravili, primjerice, snimatelji braće → Lumière. Tako začetke žanra čine panorame raznih gradova, te filmovi kao što su »Kula u Sajgonu« (1897) ili »Promenada slonova u Phnom Penhu« (1901). S vremenom P. postaje dulji (prerastajući u putopisnu reportažu, a potom i u putopisni esej). Prvo umjetnički relevantno djelo jest »Scottova antarktička ekspedicija« (1911-1913) → Herberta Pontinga; putopisni karakter imaju dijelom i filmovi Roberta J. Flahertyja iz 20-ih godina.

Pedesetih godina televizija je velikim dijelom »dokinula« putopisni film kao film. vrstu, učinivši ga (u obliku tv-reportaže) redovitim elementom svog programa, te naglasivši njegovu edukacijsku vrijednost; televizijske putopisne reportaže snimaju posebne ekipe, isto kao što radovi poznatih istraživača dospijevaju na televiziju. P — osobito onaj antropološkog usmjerenja — ipak i dalje postoji (npr. »Kon-Tiki«, 1951, Thora Heyerdahla, te više tal. filmova Giorgia Mosera, Folca Quilicija i Giana Gasparea Napolitana), iako ponekad degenerira u senzacionalizam (npr. »Pasji svijet«, 1962, Gualtiera Jacopettija).

Putopisnost u igranom filmu. U rodu igr. filma P. ne postoji kao poseban žanr, no zato je putopisnost dimenzija mnogih igr. filmova. Putovanje je — kao akcija, pokret, te podražavajući film. kinetizam — često okosnica zbivanja, iako cilj prikaza tog putovanja nije upoznavanje novih krajeva, već se ono nalazi u funkciji stepenasto-lančane ili mozaične izgradnje fabule; pored toga, egzotični krajolici uvijek su činili zahvalnu kulisu akcionih, pustolovnih i melodramskih priča. Tako putopisnu dimenziju imaju mnogi vesterni, pustolovni, ratni, te kriminalistički filmovi, zatim filmovi ceste i dr. Antropološko usmjerenje također nije rijetko u igr. filmu, a u nekih autora čini čak bitnu komponentu opusa (npr. Werner Herzog).

Putopisni film na području Jugoslavije. Već prve snimke napravljene na području današnje Jugoslavije imaju putopisni značaj, jer su prirodne ljepote i folklor često izazivali interes stranih snimatelja, a korišteni su kao eksterijeri i u igr. filmovima stranih producenata. P. je dio dokumentaristike što u Jugoslaviji nastaje 20-ih i 30-ih godina, kao i nakon II svj. rata; u određenom trenutku, kao i drugdje u svijetu, P. je i u nas postao dijelom tv-programa.