PROTAZANOV, Jakov Aleksandrovič

PROTAZANOV, Jakov Aleksandrovič, sovj. redatelj i scenarist (Moskva, 4. II 1881 — Moskva, 8. VIII 1945). Završio trg. školu. Na filmu od 1907, isprva na raznim poslovima u poduzeću Glorija (povremeno i glumi); režira od 1909. U predrev. razdoblju jedan je od najplodnijih rus. sineasta (oko 80 filmova). Isprva se vezuje uz produkcijsko-distributersku kuću Thiemann-Reinhard, za koju — sa V. R. Gardinom, čestim suredateljem tih godina — piše scenarij i režira film Ključevi sreće (Ključi ščastja, 1913), najkomercijalniji projekt tog razdoblja. God. 1915-18. surađuje s vodećim glumcem I. I. Možuhinom (26 filmova). Okušavajući se u najrazličitijim žanrovima — melodramama, krim. filmovima, adaptacijama knjiž. djelâ i dr., oblikuje red. prosede obilježen romanticizmom, sklonošću stilizaciji, preglednim fabuliranjem te sigurnim radom s glumcima (oslanjanje o iskustva Moskovskoga hudožestvenog teatra). Postupno ali vrlo sugestivno uvodi i komponente realizma, osobito uočljivo u filmu Otac Sergej (Otec Sergej, 1918), po većini kritike najznačajnijem ostvarenju rus. predrev. kinematografije, ekranizaciji istoimene pripovijetke L. N. Tolstoja o plemiću (Možuhin) koji se zaredio i odbacio svjetovne izazove. S nekoliko značajnih rus. producenata, redatelja i glumaca, P. je nakon revolucije emigrirao u Tursku, potom u Pariz, gdje je nastavio karijeru, opet radeći za svoje nekadašnje producente P. Thiemanna i J. Jermolajeva (ponovno je surađivao i s Možuhinom). Zahvaljujući »evropskoj« eksponiranosti svojih filmova stječe ugled pa režira i u Njemačkoj (za poduzeće UFA). Ipak, 1924. vraća se u SSSR, gdje je do poč. 40-ih godina jedan od najuglednijih sovj. redatelja. Iako koristi i propagandne motive, njegova se ostvarenja (osobito iz nij. razdoblja) izdvajaju iz tadašnje sovj. kinematografije povremenom ekscentričnošću sižeja: npr. znanstvenofantastička parodija Aelita (Aèli ta, 1924), ekranizacija istoimenog romana A. N. Tolstoja, ili komedija Blagdan svetog Jurja (Prazdnik svjatogo Jorgena, 1930), u kojoj se pothvati sitnih lopova prepleću s manipulacijama crkve. Osobito je impresivno njegovo nastojanje da ideol. sukobe predstavi kroz suprotstavljanje uvjerljivo i slojevito oblikovanih karaktera, kao u filmu Četrdesetprvi (Sorok pervij, 1927), priči o ljubavi crvenoarmijke i bjelogardijca. Iako ne pripada avangardističkim prvacima rev. razdoblja sovj. kinematografije, njegova ostvarenja intrigiraju izborom temâ, smjelim vizualnim kompozicijama, korištenjem efektnih lokacija te vještim balansiranjem modernoga i tradicionalnoga. Zahvaljujući iskustvu u radu s glumcima i oslanjanju o pučke karaktere, njegovi zv. filmovi jednako su uspješni. U vrijeme sve žešćega staljinističkog pritiska, priklanja se klas. motivima, pa najveću pažnju pobuđuje ekranizacijom komada A. N. Ostrovskog Djevojka bez miraza (Bespridannica, 1937) i komedijom o popularnomu nar. junaku Nasredin u Buhari (Nasreddin v Buhare, 1943) realiziranom u Uzbekistanu.

Ostali važniji filmovi: Bahčisarajska fontana (Bahčisarajskij fontan, 1909); Anfisa (Anfissa, 1912); Arena osvete (Arena mesti, 1914); Ples vampira (Tanec vampira, 1914); Plebejac (Plebej, 1915); Nikolaj Stavrogin (1915); Petrogradske jazbine (Petersburgskie truškobi, 1915, sa V. R. Gardinom); Rat i mir (Vojna i mir, 1915, sa V. R. Gardinom); Galeb (Čajka, 1915); Ja i moja savjest (Ja i moja sovest', 1915); Grijeh — žena iz prošlosti (Greh — ženščina s prošlym, 1916); Pikova dama (Pikovaja dama, 1916); Žena s bodežom (Ženščina s kinzalom, 1916); Ples smrti (Plaska smerti, 1916); Andrej Kozuhov (1917); Prokurator (1917); Sotona trijumfira (Satan likujuščij, 1918); Tjeskobna pustolovina (L'angoissante aventure, 1919, u Francuskoj); Ljubavno hodočašće (Liebes Pilgerfahrt, 1923, u Njemačkoj); Krojač iz Toržka (Zakrojščik iz Toržka, 1925); Proces zbog tri milijuna (Process o trëh milionnah, 1926); Čovjek iz restorana (Čelovek iz restorana, 1927); Bijeli orao (Belyj orël, 1928); Salavat Julajev (1941).