PRIKAZIVALAŠTVO, FILMSKO

traži dalje ...

PRIKAZIVALAŠTVO, FILMSKO, također prikazivačka djelatnost, djelatnost prikazivanja filmova. S distribucijom čini širi pojam reproduktivne kinematografije, a treća je od 3 temeljne grane → kinematografije (proizvodnja; distribucija ili promet; prikazivalaštvo). U ekon. pogledu P. je najvažniji dio jedinstvenoga ekon. procesa odn. »kružnog« kretanja financ. sredstava u kinematografiji; P. je svojevrsna kinemat. »trgovina na malo«. Tek na blagajnama → kinematografa vraćaju se sredstva uložena u često iznimno skupe film. projekte. Tu se ostvaruju (također često iznimno veliki) profiti ili gubici. Od prihoda kinematografa naplaćuju se svi koji su prethodno sudjelovali u procesu proizvodnje i prometa filma, od autorâ i proizvođača do distributerâ i vlasnikâ kinematografa. Sve prethodne prodaje filma posredničke su, i tek financ. rezultat prikazivalaštva pravi je odraz komerc., a često i umj. uspjeha filma (→ ljestvica uspješnosti). P. uglavnom pruža 2 bitna pokazatelja uspješnosti filma: broj gledalaca filma (gledanost filma) i prihod od filma (komercijalnost filma). Uz ostale kriterije (umj. vrijednost, pohvalne kritike, nagrade i sl.), gledanost i financ. uspješnost odlučujuće su za dalji interes proizvodnje, a u osnovi su najbliže i objektivnim mjerilima vrednovanja. Na gledanost i financ. uspješnost pojedinog filma, razumljivo, bitno utječu propaganda i reklama koje u sebi uključuju široku skalu često rafiniranih oblika poticanja popularnosti — glumaca (→ sustav zvijezda), autora ili teme, njenoga knjiž. predloška ili aktualnoga (psihol., soc., ideol.) okružja. Tako se kroz P. na sasvim konkretan način ispituju ukus publike i dr. čimbenici koji odlučuju o njenim opredjeljenjima. Proizvodnja filmova može podupirati određeni žanr, stil ili tematiku, određeni svjetonazor i protagoniste njegova zagovaranja, no golemi kinemat. auditorij i do danas je dijelom ostao »neodgonetnuta zagonetka« film. producentima. Iako film. stvaralaštvo postupno, i dijelom autohtono čini bitne pomake u razvijanju ukusa i senzibiliteta publike, komerc. proizvodnju određuju u prvom redu rezultati i poticaji koji dolaze iz prikazivalaštva.

Iako je više pionira kinematografije, a među njima i braća → Lumière, ranije pronašlo film. vrpcu, kameru i postupak snimanja, ipak se datumom početka kinematografije smatra 25. XII 1895, kad je u pariškom Grand Caféu održana prva javna filmska predstava (za publiku s kupljenim ulaznicama). Dakle, povijest kinematografije ne počinje s prvim snimljenim filmom, već s prvom film. predstavom, jer tek »prikazan film postaje živa kinematografija«. Dok je dramsku literaturu moguće čitati i djelomično vrednovati bez kaz. predstave, film je nemoguće doživjeti bez projekcije. Prema tome, P. je ne samo tehnološki i komunikacijski, već i kulturološki čin.

Iako je kod prikazivalaštva u prvom redu naglašen ekon. aspekt (a često i »vulgarni« komercijalizam), tehnologija i metode rada, organizacijski oblici, tipologija kinematografâ i forme prikazivanja filmova čine P. važnim i stručnim poslom prema kome se film. proizvodnja, često bez razloga, odnosi elitistički, a distribucija pokroviteljski i potejenjivački. Međutim, ni proizvodnja ni distribucija ne mogu postojati bez prikazivalaštva, i zato u kinematografiji neprestano vlada borba za prevlast nad repertoarnom politikom kinematografâ, koja traje već od prvih dana kinematografije. I dok su se kina u početku »otimala« za filmove, kasnije — u fazi hiperprodukcije filmova -proizvođači se otimaju za »termin« u kinematografima. Takva situacija razvila je u prikazivalaštvu 2 stila rada. Prema jednome eksploatira se film, pa ga prikazivači prikazuju dok publika pokazuje interes i ne skidaju ga s repertoara iako dvorana nije maksimalno ispunjena. Drugi je način eksploatacija kino-sjedalâ, kad dvorana mora biti optimalno popunjena, pa se film skida s repertoara i onda kad je kapacitet kino-dvorane ispunjen sa 60, 70, pa i više posto, što ne ide u prilog većoj gledanosti filma, već stjecanju većeg prihoda prikazivačâ.

Razvoj. Javno prikazivanje filmova za publiku počelo je i prije čuvene predstave braće Lumière. Još od 1892. kontinuirano, gotovo čitavih 10 godina, u Musée Grévin u Parizu izvodio je É. Reynaud prve duže javne predstave. Njegovi su programi bili sačinjeni od vrpca čija je projekcija trajala 10-15 min. Međutim, kako to nisu bili snimljeni filmovi već animirani crteži, Reynaudu nije pripalo prvenstvo izvođača prve film. predstave. Čuveni am. izumitelj Th. A. Edison izumio je u poč. 90-ih godina XIX st. → kinetoscope; bio je to svjetski uspjeh, koji je, međutim, imao prikazivalačke nedostatke; sliku je mogao promatrati samo jedan gledalac, a nedostajao je i »spektakl« film. predstave. Uz Reynauda i Edisona bilo je još istraživača koji su gotovo istodobno javno izvodili projekcije, ali prvenstvo je pripalo braći Lumière. Velik uspjeh postignut prikazivanjem filmova potaknuo je L. Lumièrea da angažira veći broj snimatelja, te da ih uz snimanje pouči i razvijanju i projiciranju filmova. Bila je to prva ekipa prikazivača filmova, koji su istodobno širom svijeta snimali scene s ulica i tako gledaocima praktično dokazivali da film doista prikazuje stvarnost. Može se reći da su taj snim. posao obavljali u prvom redu kako bi privukli publiku na film. predstavu. Ljudi, koji su ih zapazili, uvečer bi »opsjedali« kinematograf s nadom da će se prepoznati na platnu. Bio je to prvi i vrlo efikasan oblik filmske reklame. Boravak Lumiereovih snimatelja-prikazivača mnoge zemlje spominju i kao pov. početak njihovih nacionalnih kinematografija.

Broj putujućih kinematografa stalno se povećavao. Sajamski artisti, vlasnici kabinetâ voštanih figura i dr. preko noći pretvorili su svoje daščare i šatore u kinematografe. Pokret → kinofikacije, koji je počeo u Engleskoj, uskoro je zahvatio SAD, Francusku i cijelu Evropu. Predstave su bile primitivne: fonograf je zamjenjivao orkestar, a operater je komentirao film. Mnogi su varijetei, music-hallovi, vodviljska kazališta počeli prikazivati filmove. Predstave su trajale otprilike oko pola sata, a kako je interes bio golem, davale su se od ranog jutra do kasno u noć. Engleska je bila prva zemlja koja je imala velik broj takvih improviziranih kino-dvorana, ali su je uskoro pretekle SAD. Da bi prekinuli štrajk artista, gotovo svi newyorški kabareti 1900. u nekoliko tjedana pretvorili su se u kinematografe. Usprkos tome, 1902. ukupan broj sjedala u svim stalnim kinematografima bio je vrlo mali. No ubrzo se počinju otvarati stalne kino-dvorane; tako, pored Engleske, SAD i Francuske, prvi stalni kinematografi počinju, npr., raditi u Tokiju (1903), Kopenhagenu i Helsinkiju (1904), te Ateni (1906). U poč. 1905. bilo je u SAD manje od 10 kinematografa, a već potkraj 1908. oko 10000. Ako se taj broj usporedi sa 16032 kinematografa 1983. godine, onda se jasno predočuje što je značilo 10 000 novootvorenih kino-dvorana za samo 4 godine (1905-09).

Visoke zarade omogućavale su vlasnicima da svaki mjesec otvaraju 1 ili 2 nove kino-dvorane. Tako su u SAD nastali lanci → nickelodeona koji su već 1908. obuhvaćali i po 100 kinematografa. Njihovi su vlasnici bili poduzetni imigranti, npr. W. Fox, M. Loew, A. Zukor i braća Warner, kasnije — obogativši se — vrlo poznati film. producenti. U Francuskoj su Ch. Pathé i L. Gaumont također otvarali kino-dvorane pa ih je 1909. bilo oko 300. Na području današnje SFRJ 1900-07. otvorene su stalne kino-dvorane u Beogradu, Zagrebu, Puli, Ljubljani, Dubrovniku, Splitu, Sušaku, Rijeci, Zadru i još nekim većim gradovima. Istodobno s razvojem → kino-mreže, započela je između proizvođača filmova bitka za tržište, pa su tzv. veliki studiji nastojali imati lance vlastitih kinematografa, kako bi u njima davali prednost filmovima svoje proizvodnje. U takvoj situaciji jači prikazivači osnivaju vlastite kompanije (npr. J. D. Williams i Th. L. Tally osnivaju 1917. tvrtku → First National), u kojima proizvode i distribuiraju filmove po vlastitom izboru. Da njihove ambicije nisu bile male, dokaz je što za njih rade neka od tada vodećih imena: M. Pickford, D. W. Griffith, Ch. Chaplih i dr. Tako su prikazivači vrlo rano počeli utjecati na film. proizvodnju, što je još više zaoštrilo borbu za prevlast nad kino-mrežom. To je opet dovelo do stvaranja trustova s jakim monopolima, pa je 1917. am. vlada donijela svoj prvi antitrustovski zakon prema kojemu se proizvođačima filmova ograničuje vlasništvo nad kino-dvoranama. Taj je zakon, na neko vrijeme, smanjio konkurentske napetosti između producenata iz Evrope (osobito francuskih) i SAD, kao i unutar sâmih SAD.

Velika ekon. kriza potkraj 20-ih i poč. 30-ih godina dovodi prikazivače u težak položaj, ali i film. proizvodnju (koja je već prerasla u industriju). Mnogi producenti propadaju, no drugi, najveći, još više jačaju. Npr. Hollywoodom (koji u to doba dominira svjetskim kino-tržištem) gospodari nekoliko velikih kompanija koje drže pod svojom kontrolom veći dio kino-mreže i nameću joj monopolistički sistem block-bookinga, tj. prisiljavaju kinematografe da filmove kupuju u »paketima« u kojima se uz kvalitetne nalaze i znatno slabiji. Tako kinematografi, često na svoju štetu, moraju prikazivati i potpuno promašene filmove; tada se javlja i trosatni → dvostruki program. On dostiže vrhunac oko 1935, kad ga prikazuje oko 85% kinematografa u SAD, a slično je i u dr. zemljama, osobito engl. govornog područja; u tim se godinama broj gledalaca udvostručio. No vlada SAD 1948. donosi nove antitrustovske mjere kojima su se producenti morali odreći vlasništva nad kinematografima. Tada P. postaje samostalno i neko vrijeme uspijeva se suprostaviti diktatu producenata u pogledu »paketa« filmova, fiksne cijene za prikazivanje → B-filmova i relativno visokog postotka od utrška gl. filma. Tako je nestalo i dvostrukog programa (kasnije je na neki način modificiran u specijaliziranim kinematografima koji prikazuju tzv. šareni program). Stavljanje sistema block-bookinga izvan zakona i sudske odluke o zabrani monopola nad kinematografima izazivaju raspad dominacije velikih producentskih kuća i ponovno potvrđuju društv. važnost prikazivalaštva. No kako je kino-mreža važna i producentima, oni se nikada neće odreći da na bilo koji način ostvare kontrolu i utjecaj nad njom.

Potkraj 40-ih i poč. 50-ih godina dolazi do ekspanzije televizije koja odvlači gledaoce iz kinematografa i, posredno, izaziva ekon. krizu film. proizvodnje, pa potkraj 50-ih i poč. 60-ih godina dolazi do zatvaranja brojnih kinematografa (kao i proizvodnih studija koje otkupljuje televizija). Novu krizu prouzročuje od poč. 80-ih godina širenje videa, koji unosi sasvim nove odnose ne samo na kinematografsko, već i na tv-tržište. Kino-mreže pokušavaju ovaj problem riješiti na sociol. planu — razvijanjem kulture »gledanja filma u društvu«.

Funkcionalne podjele prikazivalaštva. Slično kao i film. proizvodnja (profesionalna, te neprofesionalna ili amaterska), tako se i prikazivalaštvo dijeli na komercijalno ili nekomercijalno. Također, govori se o standardnoj i substandardnoj kino-mreži; standardna je u pravilu i komercijalna, te obuhvaća prikazivanje filmova formata 35 mm i širega, dok je substandardna ponekad komercijalna ali najčešće nekomercijalna, prikazujući uglavnom filmove formata 16 mm i uže. U prikazivalaštvu još postoje podjele s obzirom na tip kinematografa: stacionarni ili pokretni, zatim zatvoreni, otvoreni, drive-in i sl. U komerc. prikazivalaštvu uglavnom se prikazuju dugometražni (više od 1600 m) ili cjelovečernji filmovi, među kojima dominiraju igrani kratkometražni filmovi, a među njima pretežno filmske novosti i dokumentarci, prikazuju se kao predigra dugometr. filma ili kao kolaž ili tzv. šareni program. Prikazivanje kratko-metr. obrazovnih filmova, i kad je komercijalizirano, obavlja se najčešće u substand. kino-mreži, a preko ustanovâ posebnog tipa koje gotovo i nemaju ništa zajedničkoga na stand. kino-mrežom i komerc. prikazivalaštvom; distribucije koje ih opskrbljuju filmovima posebnog su tipa.

Niže funkcije prikazivalaštva jesu: projekcije filmova bez posebnog izbora i promišljanja repertoara, okupljanje publike bez uže specijalizacije (npr. djece, treće dobi i sl.), te zarada kao osnovni motiv. Više funkcije su: promišljanje repertoara koje često rezultira specijalizacijom kinematografa (npr. umjetnička ili art-kina) te sudjelovanjem u planiranju, pa i sufinanciranju proizvodnje i uvoza filmova; izražena kultura prikazivanja koja polazi ne samo od vulgarne reklame, već stručnog informiranja gledateljâ o film. repertoaru do visokog standarda i komfora u dvoranama, određenog bon-tona ponašanja publike i stalnog poboljšavanja tehnologije projekcije. U tom smislu pojedini dijelovi kino-mreže podliježu i klasifikaciji kinematografâ, što se u prvom redu izražava cijenom ulaznica.

U pojedinim zemljama kinematografi imaju svoje nacionalne, staleške i poslovne zajednice odn. organizacije, koje se zatim javljaju i na međunar. planu; najpoznatije su: Međunarodna unija filmskih prikazivača (akr. UIEC), Međunarodna konfederacija eksperimentalnih i umjetničkih kinematografa (akr. CICAE), Međunarodna federacija filmskih klubova (akr. IFFS), Međunarodni komitet za širenje umjetnosti i književnosti putem filma (akr. → CIDALC) i dr.

Infrastruktura i kapaciteti prikazivalaštva. Do pojave i širenja televizije — najvećeg prikazivača filmova, i video-kazetâ — najdemokratskijeg načina gledanja filmova, kino-mreža je osnovna infrastruktura ne samo prikazivalaštva, već i cjelokupne kinematografije. Zato je kinofikacija u gotovo čitavom svijetu u pojedinim razdobljima bila izvanredno brza, a zatim se stabilizirala s povremenim oscilacijama, osobito u onom dijelu prikazivalaštva gdje prevladava privatno poduzetništvo. Mnoge drž. službe, posebno u zemljama u razvoju, izrađuju dugoročnije planove kinofikacije svojih zemalja u kojima se, bez obzira na komerc. efekte, teži što ravnomjernijem teritorijalnom rasporedu kinematografâ radi što demokratskijeg zadovoljavanja kult. potrebâ stanovništva. Kinematograf je osnovna organizacijska jedinica prikazivalaštva, pa se prema njihovom broju (i broju sjedala u njima, a u odnosu prema ukupnom broj stanovništva) računa ne samo kinoficiranost pojedine zemlje, već i njena ukupna kult. razvijenost. Filmska predstava je osnovni proizvod prikazivalaštva, a njeni učinci su: broj prikazanih filmova, broj gledalaca i prihod. Kapaciteti kino-mreže vrlo su različiti u pojedinoj zemlji, jednako u odnosu prema dr. zemljama, kao i unutar određenoga vremenskog razdoblja. Ilustrativan je primjer Italije koja je već 1926. imala 3227 kinematografa, 1967. oko 10 000, potkraj 70-ih godina samo 5920, 1980. godine 7475, 1983. godine 6361 kinematograf. Sl. oscilacijâ ima i u dr. zemljama, što nedvojbeno govori kako se radi o infrastrukturi podložnoj mnogim vanjskim utjecajima i jakim potresima (npr. Japan: 30-ih godina — 2500, 1939. godine 850, 1981. godine 2298 kinematografa). Prema Statističkom godišnjaku UNESCO-a za 1986. u svijetu je 1980-83. u 101 evidentiranoj zemlji bilo 257 799 stalnih kinematografa za format od 35 mm i širi, od toga (npr.): 1) SSSR — 175 734; 2) SAD — 16 032; 3) Indija — 7516; 4) Italija — 6361; 5) Francuska — 4894; 6) Španjolska — 4861; 7) Savezna Republika Njemačka — 3664; 8) Bugarska — 2988; 9) Meksiko — 2963; 10) Japan — 2298; 11) Brazil — 2189; 12) ČSSR —2136; 13) Njemačka Demokratska Republika — 2089; 14) Poljska — 1737; 15) Indonezija — 1560, 16) Vel. Britanija — 1327; 17) SFRJ — 1221; 18) Švedska — 1220; 19) Madžarska — 1095; 20) Kanada — 983; 21) Turska — 938; 22) Argentina — 919; 23) Rumunjska — 717; 24) Australija — 703; 25) Tajland — 682, itd. Ovom broju tzv. normalnih kinematografa treba dodati 14 815 stalnih kinematografa za format od 16 mm i 3312 stalnih drive-in kinematografa, što čini 275 926 evidentiranih stalnih kina, sa 27 111 000 sjedala u dvoranama i još 6 659 500 mjesta u drive-in kinima, što ukupno iznosi 33 670 500 mjesta. Računa se da je 1983. u stalnim kinematografima godišnji posjet iznosio oko 14,5 milijardi gledalaca. Ovom broju treba dodati golem broj gledalaca koji godišnje prisustvuju film. predstavama u više desetaka tisuća komerc. pokretnih kinematografa, kao i desetak milijuna nekomerc. predstava koje se godišnje održe u mnogim klubovima, školama, lokalnim zajednicama i dr., a njihov broj je nemoguće makar i približno procijeniti.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

PRIKAZIVALAŠTVO, FILMSKO. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4214>.