PREVODILAC FILMOVA

PREVODILAC FILMOVA. U sve 3 tehnike prevođenja filmova P. ima osebujan zadatak koji ga odvaja od ostalih prevodilaca. Više od sâmog teksta, on bezuvjetno mora poštivati oba zahtjeva koja originalni tekst filma nameće prevođenju, a to su istodobnost i dužina trajanja teksta. U toj mjeri on se ne mora — a često i ne može — strogo pridržavati originala. Prevodilac teksta za dubliranje mora, dodatno, birati riječi koje su slične načinom otvaranja usta kod izgovora; tu prevodioca ograničuje jedino radnja i ideja filma. Pojedini dijelovi prijevoda kod »dubliranog filma« nemaju ni sličnosti s originalom, pa se zato na filmu i navodi »adaptacija« ili »obradba«, a ne »prijevod«.

Zadatak prevodioca podnaslova nešto je drugačiji. On nastoji da se ne udalji od originala u onoj mjeri u kojoj to može prevodilac za dubliranje, jer se taj tekst čuje, a poznavanje svjetskih jezika je toliko da potpuno odstupanje od teksta publici može smetati. Prevodioca za dubliranje ograničuje slika i zvuk — njegov tekst ne smije biti duži nego što glumac otvara usta; P. podnaslova ograničen je, naime, ljudskim vidom — u svoj tekst ne smije unijeti više slova no što gledalac može pročitati, a da tekst bude istodoban i određene dužine trajanja (mnogo se brže može govoriti nego čitati).

Za određivanje dužine podnaslova, film je podijeljen u stope i kvadrate (sličice). Jedna stopa sadržava 16 sličica film. vrpce. Ta se dužina označuje sa 2 broja, od kojih prvi pokazuje broj stopa, a drugi dodatni broj sličica (npr. 3.0, 3.8, 4.12). Jedna stopa filma »prođe« ekranom za 2/3 sekunde; tako podnaslov dužine 6 stopa ostaje na platnu 3 sekunde. Am. istraživanje pokazuju da se na 1 stopu filma može staviti podnaslov od najviše 10 slova i razmaka, dok se veliko slovo računa kao 2 slova. P. mora najprije znati kojom dužinom film. vrpce raspolaže, a tek onda može napisati (odn. »obraditi«) svoj podnaslov. On ne smije napisati tekst duži od raspoložive dužine filma za taj podnaslov, a u neprekinutom dijalogu to i ne može, jer ubrzo »pristiže« sljedeći podnaslov. Mora uzimati u obzir i to da se do pola stope gubi prilikom izmjene podnaslova, te imati u vidu koliko se brzina čitanja smanjuje lošom kvalitetom utiskivanja podnaslova. U am. se uputama navodi da će se »prevodilac držati što je moguće više engleskog teksta, ali ne na uštrb svoje obradbe«.

P. mora poznavati i teh. ograničenja podnaslova. Ovisno o usavršenosti strojeva kojima se u pojedinoj zemlji raspolaže, naslov može imati dva ili tri reda sa strogo ograničenim brojem slova u redu — od najviše 15 slova kod starih strojeva do najviše 35 kod suvremenih. U Belgiji se utiskuju podnaslovi sa 35 slova u jednom redu — prvi red na francuskomu, a drugi na flam. jeziku. Tamošnji P. ne smije napisati podnaslov duži od 35 slova, ali i to samo onda ako ima dovoljnu dužinu stopa na raspolaganju.

Vodeći svjetski redatelji, znajući za ovakva ograničenja prevodioca, davali su upute za formulaciju podnaslova (R. Clair, L. Visconti, danas najviše W. Allen). Tako, u svom filmu Ulica snova (1957) za rečenicu »Budeš li sa mnom govorio kao sa psom, ja ću te ubiti«, a koju treba prevesti na stopu i po filma odn. sa 15 slova, Clair prelaže: »Sois poli, sinon ...« (»Budi učtiv, ili...«). Visconti u filmu Senso (1954) predlaže da se tekst A. Valli u prepirci sa suprugom »Tu sei matto!« (»Ti si lud!«) prevede sa »Izađi!« -jer, kako sâm kaže, za gledaoca koji ne zna sve konotacije tal. jezika, najvažnije je da u toj sceni žena tjera muža iz sobe, a ne što mu kaže da je lud. W. Allen (osobito za filmove Annie Hall, 1977, i Zelig, 1983) zahtijeva da se pojedini tekstovi ne smiju prevesti u 2 reda, već ih treba tako skratiti da stanu u jedan, i to donji red — kako ne bi prekrivali izraz ustiju glumca dok govori.

Od prevodioca podnaslova zahtijeva se, osim poznavanja jezika, spretnost u pronalaženju jezgrovitih i skraćenih »formulacija«, uz bezuvjetno zadržavanje svega što pridonosi bitnim svojstvima određenog filma, i onda kada je tekst obradbom skraćen ili mijenjan. Za posao prevodioca koristi se poseban projekcijsko-montažni uređaj → moviola, koji utvrđuje raspoloživu dužinu vrpce za pojedini podnaslov (→ prevođenje filmova).